Povijest nije crno-bijela

U godinama sam kada mi je dopušteno slobodno iznositi stajališta i ocjene, jer više nemam karijernih ambicija, niti sam politički bilo kome nešto dužan.

Neki sam dan na HTV 1 slušao mlađega povjesničara kako tumači povijest UDBA-e, a da uopće nije stručnjak za to područje. MojI poštovani profesori Jaroslav Šidak, Ljubo Boba i Nada Klaić učili su nas kako ideologiju treba isključiti iz analize povijesnih vrela i donošenja stručnih, odgovornih i objektivnih zaključaka nakon izvršene analize. Ovi sadašnji njihovi nasljednici ne slijede njihovo učenje, a glede znanstvenih postignuća nisu im do koljena. Nada Klaić bi ih sve popljuvala. Još za života je javno Budaka i Goldsteina nazivala „mudonjama koji čekaju da stara krepa“ (možda je čak negdje to i napisala). Kolege koji su sa mnom studirali mogu se toga sjećati. Uvijek je govorila otvoreno i nije birala fine riječi pri tome.

Bez nakane da nekome „popujem“, a mladi stare kolege uopće niti ne uvažavaju, podsjećam ljude moga naraštaja koji nisu povjesničari, neka s oprezom primaju sve što im ovi novokomponirani historičari pričaju o NDH, ustancima, partizanima, ustašama, pozdravima, etc. Neću kazati kako svi lažu, ali ih većina miješa istine s poluistinama, ideologiju sa znanošću, žurnalističko brbljanje s trezvenim znanstvenim izlaganjem. Koliko je to otišlo daleko svjedoči jedan slučaj u kojem sam „subjekt“ kako bi rekao Bulgakov. Nakon što je Društvo hrvatskih književnika nagradu koja njemu pripada dodijelilo članu konkurentskog društva poznatom po jugofilskoj orijentaciji, za prosječnu knjigu, dakle mimo estetskih kriterija, dobronamjerno sam upitao važnu osobu koja je svojim potpisom i autoritetom blagoslovila ovu revolucionarnu pravdu, kako joj se dogodila ovakva „omaška“. Nakon što mi je uzbuđenim glasom objasnila kako je to dobro djelo, a onda s posebnim naglaskom kazala, „važno je da ti to čuješ, njegov stric je bio u ustašama“! Sledio sam se, ne od straha nego od čuđenja što takve riječi dolaze od osobe koju sam smatrao demokratski orijentiranom. Ona je kazala ono što njezin krug o meni misli. Što nije moj običaj morao sam reagirati navodeći detalje iz vlastitoga životopisa, i kazati: zašto bi mene trebalo obradovati što je njegov stric bio ustaša, jer su moji pokojni otac i djed bili u partizanima. Zbog te činjenice ja bih znači trebao reagirati drukčije od načina na koji reagiram. Osoba je zašutjela, zatečena onim što sam joj rekao, okrenula se i žurno nastavila svojim putom. Ostala mi je gorka spoznaja, ako si Tuđmanovac, ako si hrvatski rodoljub i domoljub, automatski si ustaša, odnosno barem njihov simpatizer. Postali smo šizofreno društvo, a ideologija nam je manihejstvo. Uvjeravaju nas kako je povijest crno-bijela, a nije. Koliko nam je puta pokojni prof. Boban, komunist tadašnje SKJ, to isticao! Sjećam se do danas što je govorio onih dana kada je tražio dnevnik kardinala Stepinca i odlazio u London kako bi istraživao u arhivu izbjegličke Kraljevske jugovlade.

Evo sitnoga primjera kako povijest nije crno-bijela: kod nas ljevičarski pseudopovjesničari i orjunaške perjanice pričaju o ustašama tako što miješaju istinu, ideologiju i svoja preduvjerenja, svoje predrasude. Pitam ih sada, znadu li išta o Ustašama u Srbiji? Znadu li kako je ondje ustaška udruga osnovana prije nego u Hrvatskoj? Pomoći ću im.

Prije nekoliko godina netko mi je poklonio fotokopiju nevelike knjižice, (10 x 15 cm) kojoj je na koricama pisalo ćiriličnim slovima „PRAVILA SAVEZA USTAŠA I DOBOROVOLJA-CA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE“. Ispod toga, manjim slovima, napisano je: „primljena na XXV. redovnoj godišnjoj skupštini održanoj u Saveznom Domu na dan 2 – III – 1930. u Beogradu“. Pri dnu stoji kako je ova knjižica objavljena u Beogradu u Štampariji „Sloga“, Kralja Milana 8. Telef. 58 – 76, 1930. Između naslova i mjesta tiskanja otisnut je žig
Kraljevske sveučilišne biblioteke u Zagrebu.

Vidi fotokopije:

DV ustase1

Naslovna stranica (faksimil)

DV ustase2

Pravila Saveza ustaša i dragovoljaca

 DV ustase3

Faksimil Pravila Saveza ustaša i dobrovoljaca Kraljevine Jugoslavije

 

DV ustase4

Do sada nisam našao vremena pobliže se pozabaviti ovim povijesnim dokumentom, premda je on vrlo znakovit pa i intrigantan. Naime, pojam ustaša u političkom i organizacijskom smislu vezuje se uz hrvatsku političku scenu sa svim negativnim konotacijama koje su uslijedile pobjedom Titovih partizana nakon Drugog svjetskog rata. Tražeći preko Wikipedije obavijesti o „Savezu ustaša i dobrovoljaca Kraljevine Jugoslavije“ naišao sam tek na jednu obavijest. Na nju nije bilo reakcije. Zbog toga je potrebno upozoriti kako je vezivanje ustaškog političkog pokreta isključivo za Hrvate, očito pogrešno. Iz Pravila koja su preda mnom, vidljivo je kako je ustaška udruga utemeljena u Kraljevini Srbiji puno prije nego kod Hrvata. Ako je srbijanski savez ustaša održavao svake godine svoje godišnje skupštine, tada je kao udruga osnovan 1905. godine. U literaturi kojom raspolažem srbijanski ustaše vežu se uz četnički pokret dok je hrvatski pokret ostao autonoman. Kod Hrvata ustaše su organizirani tek nakon atentata na vodstvo HSS – a u beogradskom kraljevskom parlamentu 1920. godine. Naziv koji su si dali bio je „Hrvatska revolucionarna organizacija Ustaša“.

Zanimljivo je zaviriti u pravila Saveza ustaša i dobrovoljaca Kraljevine Jugoslavije. U članku 2. stoji kako je „Glavno sedište Saveza u Beogradu, a radi sprovođenja jače društvene organizacije postoje mesni i sreski pododbori“. To znači kako je ovaj Savez imao općesrpski nacionalni karakter i bio hijerarhijski ustrojen na cijelom srpskom prostoru, a od 1918. i na prostoru nove jugoslavensko-velikosrpske tvorevine.

U članku 3. ovih Pravila stoji da je „Pečat Saveza okrugao i naokolo ima natpis: Savez Ustaša i Dobrovoljaca Kraljevine Jugoslavije, a u sredini ukršteni topovi, puške doboši i trube“.

U poglavlju II pod naslovom Cilj Saveza „stoji:

čl. 4. – Zadatak je Saveza:

a) raditi na širenju nacionalne svesti i učvršćivanju državnog jedinstava, naročito u novo – oslobođenim krajevima naše Otadžbine, nastojati da svaki član dostojno tradiciji dobrovoljačkoj, vrši svoju dužnost prema Otadžbini tačno i savesno; brinuti se za materijalno obezbeđenje svojih članova, njihovih porodica i siročadi;

v) da porodici dobrovoljaca kad umre dade pomoć za sahranu i oda poslednju počast svom umrlom drugu;

g) da u svakom pogledu zastupa interese svojih članova Ustaša i Dobrovoljaca i brine se da prema zakonu o Dobrovoljcima svaki dobije zemlju, službu i pomoć za naseljenje“.

Iz navedenih članova je vidljivo kako je ovaj Savez osnovan, zapravo, radi naseljavanja Srba u Vojvodinu i Hrvatsku, te utvrđivanje srpske vlasti u, „novo – oslobođenim krajevima naše Otadžbine“. Pod ovom sintagmom podrazumijevaju se sve hrvatske, bosansko-hercegovačke i slovenske zemlje koje su se nalazile u sastavu poražene Austro – Ugarske, poglavito teritoriji Države Slovenaca Hrvata i Srba, koja se 1. prosinca 1918. na ponižavajući način ujedinila s Kraljevinom Srbijom. Ovaj dokument jasno govori kako srbijanska strana ne prihvaća pojam ujedinjenje već umjesto njega koristi oslobođenje srpskih zemalja. Budući da je udruga osnovana 1905. ovo prisajedinjenje odnosi se i na Makedoniju.

U ono vrijeme dragovoljce o kojima se ovdje govori u Hrvatskoj su nazivali Solunašima. Zbog njih je provedena nasilna tzv. agrarna reforma kako bi ih se naselilo na plodna područja Slavonije, Baranje, Bačke, Banata i Srijema. Udruga srbijanskih ustaša ima zadatak pomoći u tome, a što je kod nas manje poznato o tom naseljavanju donesen je i poseban Zakon o dobrovoljcima.

U poglavlju IV stoji kako se članovi Saveza dijele na redovne, dobrotvore, utemeljitelje i počasne članove. Zanimljiva je točka a) poglavlja IV u kojoj stoji: „Redovni članovi Sa-veza Ustaša i Dobrovoljaca može da bude svaki živi Ustaša i Dobrovoljac, kao i svaki član porodice Ustaša i Dobrovoljaca, koji ima pravo da se koristi Zakonom o dobrovoljcima.

U poglavlju V. pod nazivom „Prava i dužnosti članova“ stoji:

Čl. 11.: - redovni članovi imaju prava:

⦁ da se koriste svim benificijama predviđenim u ovim pravilima

Poglavljem IX. određeni su „organi Saveza“. To su Upravni Odbor, Nadzorni Odbor i Skupština.

Vrlo je zanimljivo poglavlje XII.: „Opšte i završne odredbe“.

Čl. 34. – U podignutoj zgradi Saveza ima se i zidati mermerna ploča u nju urezati imena sviju osnivača kao i imena članova počasnih i dobrotvora, a na vrhu ploče mora se urezati lik Sv. Prokopija kao patrona Saveza.

Čl. 35. – Patron Saveza je Sv. Prokopije čiji će se dan slaviti kao dan kada su dobrovoljci 8. jula 1876. god. probili veliku tursku silu na Drini. Taj će se dan svečano proslaviti u Domu Saveza.

Čl. 36. – Društvena zastava čuvat će se kao i do sada u Domu i u danima kada se priređuju patriotske manifestacije nosit će je naročito određeni zastavnik.

Čl. 38. – Ova pravila stupaju na snagu kad ih G… Ministar unutrašnjih poslova odobri dok će do sada važeća ovim biti ukinuta.

Overavaju:
Sekretar,
Vlad. Novaković s.r.

Za predsednika
Potpredsednik,
Nikola Čoko s.r.

Kraljevina Jugoslavija
Ministarstvo Unutarnjih poslova
Odelenje za Državnu zaštitu

⦁ br. 16157
19. juna 1930. god.
Beograd

Na osnovu čl. 9. Zakona o uređenju unutrašnje uprave odobravaju se ova pravila.

Taksa je naplaćena na molbi utisnuta i propisno poništena.

(M.P.) Po naredbi
Ministra unutrašnjih poslova
Načelnik
B. Žegarac s.r.

Zaključak: pojam ustaše u organizacijskom smislu, sa svim naciocentrističkim sadržajima potječe iz Srbije, a ustrojen je s nakanom pacifikacije svih teritorija koje je srbijanska vojska zaposjela nakon Balkanskih ratova i Prvoga svjetskoga rata. Pravilnik na koji sam upozorio precizno daje dao znanja kako teritorij Države Slovenaca, Hrvata i Srba ne smatra ujedinjenim državno – pravnim entitetom s Kraljevino Srbijom već okupiranim teritorijem Kraljevine Srbije koji se mora pacificirati između ostaloga i naseljavanjem srpske populacije u hrvatske krajeve. Savez Ustaša i Dobrovoljaca Kraljevine Srbije proizašao je iz Zakona o Dobrovoljcima koje je donijela Kraljevina Srbija s ciljem stvaranja svoje velike nacionalne države.

Ovo upozorenje nema karakter znanstvenog članka, ali ima nakanu upozoriti naše povjesničare koji se bave Kraljevinom Jugoslavijom i hrvatsko – srpskim odnosima da posvete pažnju ovoj udruzi i prouče njezino djelovanje i njezine zločine nad nesrpskim pučanstvom.

Podsjećam:

Kralj Petar I. Karađorđević je izdao knjigu pod nazivom "Dnevni zapisi jednog ustaša o bosansko-hercegovačkom ustanku 1875.-1876. godine", dok je Baltazar Bogišić napisao "Nacrt zakona za hercegovačke ustaše" kojim je pokušao predložiti ustrojstvo revolucionarnog antiosmanlijskog pokreta prekodrinskih Srba.

U jednome srbijanskom članku pročitao sam sljedeće (navodim izvorno):

„Kada Srbin želi da uvredi Hrvata, nazove ga ustašom. Kada Hrvat duboko zaglibi u nacionalističko onanisanje, onda se diči svojim ustaštvom. U post-ratovskoj svesti, ustaša je hrvatska reč i samo Hrvat može biti ustaša (mada velika većina Hrvata to nisu, da bi bio ustaša taj etnički uslov moraš da ispuniš).

Problem s tom konstrukcijom je što ona ne odgovara etimološkim i istorijskim činjenicama. Ustaša je reč koja dolazi od glagola "ustati", i sinonim je za reč "ustanik". Šta više, ustanik bi mogla da bude novija reč, budući da je navodno još Vuk Karadžić srpske ustanike s početka XIX. stoleća nazivao i ustašama.

Nema nikakve sumnje da je to bila glavna reč koja se odnosila na srpske ustanike u Bosni i Hercegovini tokom pobune protiv Osmanlijskog carstva 1875.-78. godine.

Niti su oni sebe zvali ustanicima, niti su ih Srbi iz okolnih zemalja tako zvali. Oni su bili ustaše koje su dizale "ustaške barjake".

Paradoksalno je i pomalo dio povijesne igre to što pojmovi „ustaša“, „pobunjenik“, „ustanik“, „četnik“, „partizan“, „gerilac“… znače isto – osobe koje su ustale protiv vlasti i politički i vojno se ustrojile kako bi osvojile vlast, a nakon što im to uspije naziv zadržavaju dajući mu sankrosantne vrline.

(Dio ovoga članka objavio sam prije nekoliko godina, ali bez ikakvog odjeka.)

Đuro Vidmarović

 

Ned, 29-05-2022, 03:58:46

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.