Hrvatski pjesnici Vukovaru (1)

Ove, 2020. godine, 15.-17. studenoga, održan je drugi Svjetski festival hrvatske književnosti, koji je trebao ugostiti i predstaviti vodeće hrvatske književnike koji žive i stvaraju u dijaspori. Na žalost, zbog epidemioloških razloga održan je u krnjem sastavu jer mnogi predviđeni i pozvani sudionici nisu mogli doći u Zagreb. Međutim, i u tim uvjetima Festival je održan na potrebnoj razini. Znanstvenici i književni kritičari, te politički djelatnici, ĐVprvog dana Festivala, razgovarali su o problemu i fenomenu hrvatske književnosti u dijaspori i podržali inicijativu ustanovljavanja posebnoga Instituta za proučavanje hrvatske književnosti u rasuću koji bi se zvao Marulić. Ideja je vrlo dobra i potrebno ju je što prije ostvariti ali na ozbiljan i odgovoran način. To znači ne kao skup administrativnih radnika i znanstvenika vezanih uz isključivo svoj kabinet.

Posebno bih istakao drugi dan Festivala kada je održan recital poezije čiji su autori hrvatski pjesnici izvan domovine. Recital su izveli studenti glume Sveučilišta Libertas iz Zagreba, a pripremili su ih profesori Žarko Potočnjak i dekanica Branka Cvitković. Izbor iz poezije djelo je dr. sc. Miroslava Međimorca, profesora Želimira Mesarića i Vinka Kraljevića. Studenti glume prve i druge godine odlično su obavili postavljeni zadatak. Vrijedno je spomenuti njihova imena, jer im pripada budućnost. To su Filip Majnarić, Jan Leko, Dora Maroević, Beata Šublin, Filip Vlašić, Lea Barba i Luka Šaldo.

Ovom prigodom „Hrvatsko slovo“ objavilo je prigodnu knjižicu s biobibliografskim podacima o pjesnicima čiji se stihovi izvode i navođenjem tih stihova. Predgovor je vrlo nadahnuto napisao Šimun Šito Ćorić, pod naslovom „Ostavljena migrantska pisana riječ“.

Objavljena je i posebna publikacija u kojoj nalaze se stihovi posvećeni tragediji i slavi Vukovara. Riječ je o slijedećim pjesnicima: Ivo Lendić, Srećko Karaman, Vinko Nikolić, Lucijan Kordić, Rajmund Kupareo, Nada Kesterčanek Vujica, Zvonimir Katalenić, Jure Georg Prpić, Vjenceslav Čižek, Malkica Dugeč, Marijan Karabin, Boris Maruna, Asaf Duraković, Šimun Šito Ćorić, Katarina Pejaković, Ante Ciliga, Antun Bonifačić, Viktor Vida, Predrag Kordić, Husnija Hrustanović, Vlasta Uršić, Enver Mehmedagić, Slavko Čamba, Borislav Arapović, Ivo Banac, Luka A. Marković i Luka Brajinović.

Ovom prilikom želim upozoriti na hrvatskoga pjesnika Mirka Vidovića i njegove dobre stihove o Vukovaru, a koji nisu uvršteni u recital. Da se ne zaborave stihovi i pjesnik.

 HS Vidovic

MIRKO VIDOVIĆ:

VUKOVARSKI REDENIK

Siniši Glavaševiću

 

1. Troboj jastrebova

Jastreb se u nebo vinu – strjelovito,
ponad surih razvalina Vukovara: s vriskom
sunu u smugline
razderanog u olujnim oblacima
mračnog neba panonskoga, kao da će
munje opet početi u štropotima
i bljesnuti
pod šarenim krovovima vatrometa čeličnoga.

Gleda s vrha Vodotornja
grudobran od redenika
razmrskanih oklopnjača, tenkova i zrakoplova
ko proteze generala Mirkovića

 Mali Jastreb

niz ravnicu zemlje svoje i Veliki Jastreb gleda
i ugleda
kako jastreb perosmjerno
uzleti u izmaglici smrdozraka barutnoga,
zaokruži sve do vode
od olova dunavskog. Ptica leti prema nebu
i pokaza crnu točku, kako raste, kako šiba
mlazom strijele odapete.
Pa povika Jastreb s tornja: Topove mi
naperite, momci, gle barbara:
i SUPovi i KOSovi
- vraćaju se!

I u hipu, ko orgulje stare crkve razrušene,
bojne cijevi k nebu strše
Boga mole, Vraga tuku – prate migom
crnu pticu lažljivicu, varalicu, smrtilicu –
primiče se i s visina „Jastreb“ sunu
prema gnijezdu poharanom
na Dunavu:
sitna ptica, jastreb mili, u hipu se k tornju
vrati. S tornja Jastreb zapovijedi:
Spremni! Pali!

I rafali strelimice prema nebu,
mlaz vatreni prolomi se i – eno ga –
„Jastreb“ pada u vatrenoj kugli dima
sve se niže, vrtlogu
spušta k zemlji – za sumrakom grunu gromom
nasred polja kukuruza
kukavna mu bila majka - eksplodira
smradnim dimom. I nad gradom nasta tajac.
Momci dolje, sa bitnice pogledaše
gore k tornju
s njega jastreb salutira i s ramena
Jastrebova mali jastreb podiže se
pa veselo razvi krila
ponad grada srušenoga. I Siniša
požuri se objaviti
svom narodu hrvatskome
kako Jastreb zgrabi miša. Za njim djeca
Vukovarska
pogledaše i rekoše:
kad po nebu ptica leti prostim zrakom
tada dušman blato grize, grabi šakom,
dok mu lažna jetra peku lice smrtnim sramom.

 

2. Vučedolska golubica

I dok bombe ponad zemlje krše
kuće i zakone – ispod zemlje u skloništu –
Dok se Vesna,
ta boginja dobrog duha,
koji vraća dah i nadu ranjenima
o bolnima kao dobra sestra brine –
Meštar Ivo školskoj djeci
na radio – Vukovaru objašnjava:

Ne bojte se, golubići, sve dobro je
ovdje niklo i na svako zlo obiklo
na tlu zemlje plemenite, i zemlja je
svako dobro sačuvala i u grobu i sjemenu
propast ne će pleme naše svekoliko!

Baš u ovoj plodnoj njivi, uz široku
Dunaj rijeku pedeset su već stoljeća
naši stari zemlju svoju
njegovali
u zemlju su zrnje rodno umnažali,
na zemlji su svoje blago podizali, do zemlje
su divne zdjele obrćali
i kumire svoje od nje rukotvorom ukrašali:
po svom licu i po duši plemenitoj
stvarat znali: sve šarama okitili
i plitice opcrtali pleterima, spiralama,
kvadratima i kosama djevojačkim
u crtama mudrost žreci oslikali.

Od sveg svog rukotvora i od zemlje
i u zemlji sačuvanoj
pokraj plodnog Vučedola,
najljepša je, najdraža nam, duši našoj
najsličnija Vučedolska golubica
sestra mila od jastreba vukovarskog – slika
duše naših starih, slika nas, djece naše,
puna Duha.

Odavdje su golubići na sve strane
odletjeli i od mora pa do mora
svu Europu ispunili. Ovdje stoji, mili moji,
kolijevka roda našeg. Na ovu smo zemlju stali
i na njoj smo pet tisuća pramaljeća
sebe u nju posijali
i stasali

do lovora Nobelova –

kao zrnje od pšenice
što se k zemlji opet vraća
i ponovno sjajem sunca odaziva
žito rodno, pleme bujno
koje ni sve grabljivice što sa divljih
stepa stižu: strvinari i sup – ovi
nikad ne će pozobati dokle živi zemlja ova
goluba i jastrebova!

 

3. Snaga duha istinoga

Na pitomoj ovoj ravni, ponad moćne
Dunaj vode
kolijevka je našeg roda
celtskoga i europskoga – odavdje su
sa stadima, na kolima punim žita
i s gajdama, u šarenim rubačama
pošli oni, plemeniti, tragom sunca, sve do voda
oceanskih, daleko od strvinara, umnažati
svaka dobra.

Jer uljudba nije sila – moć je ona
živog duha životvornog,
što divljaci ne poznaju nit priznaju,
pa ga krše, pa ga ruše
u nemoći da ga shvate. A tko
dugu srušit može sedmobojnu, tko okaljat
zrake sunca presvijetloga?! Jer kultura,
o suludi burazeri, nije divljak sa krvavim
očnjacima, niti su to mrtva blaga: Sjajne kopče,
niti lonci, ni zidine ozidane, obzidane, uzidane
neizdane.
Kultura je
snaga Duha što od blata život stvara
čistiji od čistog zlata, snaga duše
tog naroda
koji dodje na obale tihe vode pa od zemlje
blato smjesi, a od blata: dvore,
i vrčeve i plitice, svoje lare i penate,
djevojačke ogrlice i sve ukrasi, sve uljepša,
ništa ruši! Sve proljudi!

Kultura je snaga duha, sestra uma i kći
plodna Svetog Duha. Ona stvara
mir u duši, mir u domu, mir u svijetu
kao blagi pogled Majke
i Kraljice Svetog Mira: po njoj voda
mirno teče, šuma šumi, ptice poje. Po njoj
svaka travka raste u svom busu,
kultura je harmonija ljudske duše
u svetome redu stvari
u kojem su i vukovi pitomiji
od barbara suludoga
koji ruši sve što vidi, ne znajući
ni sam zašto sve to i baš tako mora biti.

U glavama tih divljaka ima samo
crni ponor bez očiju, s dvije kosti
na mješini oderanoj, ispod koje
kao pošast, kao kuga
suklja mržnja, vatra pakla
i razara rukotvore čovjekove
i u zida ništa sve pretvara.
Kultura je dar nebeski,
raj u duši. To je stvarna i po nikom
osvojiva
prava kuća pravog duha čovjekova
domovina goluba i Jastrebova!

 

4. Praćka Davidova

Narod – to je čudo Božje, kad izraste
kao stablo pa u njemu što postane
sve ostane uvijek živo, kao vječnost,
Božje zrno, kada klica do drveta čovjekova,
sve u sebi brižno čuva
i sva dobra u se prima, pa i kad ga izobiljem
drugom preda, još toliko
u sebi ga uvijek ima!

Narod nije ni roj pčela, niti osa,
a ni mravi – to je zemlja
što proklije, bujno raste pa procvjeta
zajednicom srodnih duša
u općinstvu Božje puka.

Kao rijeka, narod teče, uvijek čisto,
od izvora. Kao svjetlost
on u sebi nebo ima i kad je u mrkloj tami
i u njemu: niti noći, ni oluje, ni skloništa
od divljaka: ni u smrti kad je tama
robijaška, on nikada nije sam –
kao Hram –
on je uvijek prepun Boga. On je svjetlost
što se brati sa zvijezdama.
To je stablo moćnog hrasta vukovarskog
sa korijenom od iskona. U svom duhu,
svojim tijelom
nadkorijenim. Kao stablo
on se rasu prostorima, preko brda i dolova
da na kraju svoje grane najpernije
najružnije, licem k suncu, u plaveti
južnog neba
nad pučinom sinjeg mora
ko ružmarin, kao mirta u raskoši
svog cvijeta magnolija – Dubrovnika
oko kojeg oblijeću stršljenovi
gaču kobni gavranovi. Uvijek suncu osta vjerno
naše stablo domovinsko. Kao orah tvrde Bosne
i plod njegov mozak ima! Domovinsko
naše stablo
kad oluja razbjesni se sa sibirskim košavama
biva lukom i tetivom, biva praćka Davidova
s uporištem
i vezištem Vukovara – Dubrovnika
s kojeg šaka Istro – lika
strijelu Save
zapoteže i med roge crnog vraga
sa lubanjom od vampira što mu pjeva „božepravdu“
pravo cilja
i kaže mu: sikter, skote!
zar ne vidiš da sad jastreb čuva gnijezdo
Vučedolske golubice!

 

5. Krist u kukuruzištu

Je li se to povratio iz mrklina
mrzlog pakla sibirskoga pojavio
pod mješinom astragonskom Tolbuhina
krvožedni kurjak skitski s noževima
u Borovo, da posiječe, usred tora
blage te pastire Mira, da se sveti
zbog veljače prošlog rata?
Je li Klukas snažnih šaka u Jastrebu
k nama došo
da divljake davitelje preko mosta dunavskoga
nazad vrati u divljinu bosonoge
i stuče im munjevito oklopnjače?

Smrt je crna prikrala se i s kokardi
izmigala, s Borovskog grba pa je
pokupila oštre kose i kosire
pa sasjekla zaštitnike ljudskog Mira –
mladu djecu izišlu iz školskih kupa.
Leže
oni zaklani u zlatnom klasju
pšeničnome
na domaku Vuka – Varde
i očiju iskopanih ko u plavom nebu oka
oni vide
golubicu vučedolsku
svu bijelu kako pije svježu rosu
iz plitice lijepih šara

ko da vide

kao diva ponositog
svetog Vlaha što na dlanu moćne ruke
drži tvrdju Dubrovnika, a nad njime
ko da bdiju dva andjela
s grba grada Osiječkoga čista, bijela
na krvavoj pozadini svetog grba hrvatskoga

Vide oni sirotinju iz Iloka, Tovarnika,
sa Sarvaša, iz Ćelija, Vinkovaca – odasvuda
narod bježi niz redove beskonačne
slavonskog kukuruzišta
a pred njim pojavi se, visok stoji –
Krist Uskrsli!
Bijel u plavoj izmaglici – širi ruke,
u naručje da ih primi, da ih zgrije
i okrijepi, da im suze utre s lica,
da u duše On im udje, tu ostane
ko u crkvam razorenim.

Oko sebe Pastir Dobri, pod zaštitu
svoga plašta primi narod
kad ugleda crnu hordu s noževima u zubima
i s krvavim očnjacima

diže Ruku, snažno viknu:

„U paklenu jamu svoju
da se vratiš, prokletniče! Vade retro sa četiri
svoja srpa ispod znaka sotonskoga!“

 

6. Marš! – na Drinu!

U kuću su Klukasove Banonije
ugrljali pustolovi. S čudnim oni
nekim žarom ognjevitim donesoše u zinie
starodrevnog Vukovara
sjeme mržnje: tu je negdje, malo dolje
nikla kobna Henrieta, a iz nje je potekao
Prorok Ognja i rušenja, propovjednik
i buditelj svih zlih strasti iz kutije Pandorine:

da poruše djelo ruku čovjekovih, um pomute
i unište na Globusu porod puka hrvatskoga

I baš tu je u Vukovar zloduh stao
i godine devetnaeste
iskopao grob Hrvatu (po proroštvu Marxovome)…
Baš je dotle i stigao s barabama
skitskog kana Tolbuhina
i u Dunav ispod leda zaronio

Niz ljeta su po Dunaju
bijele ladje prolazile
s alasima
uz bedeme Iloka i moćnog diva
starog Petrovaradina i ne sluteć da će
baš tu,
gdje je sjeme posijala, „zadnja bitka“
svoj grob naći

Jer, u domu prijateljskom, kad se nadje
sirotinja
prihvaćena, nahranjena, odjevena, zaštićena,
ona noću u arsenal tvrdog grada na Dunavu
i Jadranu –
krišom udje
i otvori širom vrata – dušmanima
ona preda naše dvore:
da haraju, da pljačkaju, domaćine ubijaju.
Pir krvavi napraviše

sve srušiše.

Jer divljaci ne poznaju slast baštine. Oni
bježe, stalno bježe
od prošlosti i od sebe bježe
sasvim prazni i porazni
po globusu sve pustoše. Jer baština
za divljaka to je samo – tudja zemlja, tudja kuća,
tudja muka.

I dodjoše u kolijevku Europe
u domaju Vučedolske golubice da unište
rod hrvatski
za njeg grob je on iskopao, na njega je
nabasao i – propao..

O divljaci, šuplje glave sa zubima i s dva oka
buljooka,
nit šta znate nid vidite:
hram se može porušiti i grad tudji razoriti,
ali vjera biva tvrdja,
kada nebo hramom biva
i bedemi domovine nisu cigle –
ne može se porušiti duh istine
pravi bedem domovine!

Tu ste došli, o Dardani, k Danajcima! Pod
bedeme Vukovara, s tenkovima?

Što vam bude?!
Zaborav vam pamet smuti – Danajci su
izmislili lažnog konja
Danajci ga vama dali! S tim ste konjem zakasnili!¨

Došli ste u kolijevku
boljševičku,
da vam ona grobom bude. Nek vam bude,
o dardanske glave lude!

O autoru:

Mirko Vidović (Bila kraj Livna, 31. prosinca 1940. − Valence, Francuska, 13. listopada, 2016.), bio je hrvatski književnik, povjesničar i političar. Nekadašnju učku školu pohađao je u rodnom selu Bila kod Livna (1947. - 1951.), a nižu gimnaziju u Odžaku i u Bosanskom Šamcu. Tada se prvi put pojavilo i njegovo ime kao suradnika u prvom broju sarajevskih Malih novina. Po završetku osnovne škole, upisao se u Gimnaziju "S.S. Kranjčević" u Livnu. Kao učenik drugog razreda gimnazije sudjelovao je, 1957. godine, u anonimnom natječaju sarajevskog dnevnika Oslobođenje za priču iz znanstvene fantastike i dobio prvu nagradu. Od tada je počeo život Mirka Vidovića kao književnog stvaratelja. Prve pjesme objavio je u livanjskom listu Naša komuna, te potom surađuje u Narodnom listu, Zadarskoj reviji, Poletu, Kolu, u splitskom Vidiku, u Riječkoj reviji i inima.

Mirko Vidovic4

Zbog praktičnog iskazivanja kršćanske vjere, Vidović je imao problema s ondašnjim Omladinskim komitetom SK BiH: zbog javnog izraza žaljenja za smrću pape Pija XII. osuđen je na deset dana zatvora. Nastavničko vijeće tada ga je htjelo izbaciti iz Gimnazije, no osobnim jamstvom ravnatelja škole, Arslana Zijadića, ipak je uspio završiti Gimnaziju u Livnu. Taj plemeniti čin direktora Muslimana, ostavio je na Vidovića trajan utisak i on je cijeli život zadržao duboko poštovanje prema Bošnjacima i Bosni.

Nakon završetka Gimnazije, Vidović se upisuje na Filozofski fakultet u Zadru, gdje je i diplomirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti, te francuski jezik, 1964. godine. Završivši studij vjenčao se s Francuskinjom Lucienne (rođ. u uglednoj obitelji Ravit) i zaposlio kao urednik Kulturne kronike u zadarskom Narodnom listu. Očekivao je službeno imenovanje asistentom u tamošnjem Institutu JAZU, na mjestu znanstvenog istraživača povijesti na Jadranskoj obali. Tada se odlučuje na politički neoprezan potez koji mu je odredio kasniji tijek života. U njegovom domu u Zadru počeo je s radom Pokret nezavisnih intelektualaca, okupljenih oko načela mišljenja po savjesti, a ne po ideološkim načelima. Bio je to jedini takav pokret u ondašnjem komunističkom svijetu. Doživio je zabranu, a sudionici su udaljeni s radnih mjesta. Neki su morali emigrirati, a nekoliko njih je osuđeno na robiju. No, zbog vođenja ankete o populacijskoj problematici u Zadru, Vidović je definitivno pao u nemilost tadašnjih vlasti u Zadru i morao je hitno napustiti zemlju sa ženom i djetetom i otići u Francusku, kako bi izbjegao proces zbog navodnog odavanja državnih tajni u korist Vatikana.

Po dolasku u Francusku, nije tražio status „gastarbajtera“, već je ponovno upisao književnost i ruski jezik na Sveučilištu u Lyonu, gdje je diplomirao i magistrirao. Nakon toga upisao je i studij filozofije, no taj fakultet nije uspio završiti. Tijekom studija napisao je i objavio zbirku stihova Hram nade. Pomalo naivno vjerujući kako će ga zaštiti francuska putovnica krenuo je u posjet teško bolesnoj majci u Livno. Po povratku sa sahrane je uhićen. Suđeno mu je u Zadru 3. rujna 1971. godine upravo zbog navedene knjige. Osuđen je na četiri godine strogog zatvora. Nakon dospijeća u zloglasni KPD Stara Gradiška, udbaški inspektori su pod međunarodnim pritiskom ponudili Vidoviću slobodu i povratak obitelji ako svjedoči protiv dva intelektualca koji su nakon pada Hrvatskog proljeća uhićeni i bili u procesu suđenja. Budući je ponudu odbio komunističke mu vlasti ponovno sude u Zagrebu 31. ožujka 1973., sada pod optužbom da je tijekom boravka u Francuskoj objavljivao priloge u izdanjima Hrvatske revije, te bio povezan s "neprijateljskom emigracijom". Dobio je dodatne tri i pol godine robije.

Nakon nove tri godine robijanja u logoru Stara Gradiška, prebačen je u Srijemsku Mitrovicu, gdje je zadržan još više od dvije godine na izdržavanju kazne. Nakon osobnog zauzeća ondašnjeg francuskog predsjednika Valéry Marie

René Giscard d'Estainga pušten je 1976., na uvjetnu slobodu i administrativno protjeran iz Jugoslavije.

Kao francuski državljanin objavio je, 1977. godine, uspomene s robije pod naslovom Sakrivena strana mjeseca: zapisi o Titovim tamnicama. Knjiga je doživjela dva izdanja na hrvatskom, te prijevode u cjelini na francuski i talijanski, a djelomično na engleski i španjolski jezik. Pozvan je službeno kao svjedok istine o komunističkim zatvorima i u centralu Amnesty Internationala u Londonu i u središnjicu Međunarodne lige za ljudska prava. Na robiji je napisao knjigu pjesama Bijeli vitez i uspio ju poslati na slobodu tajnim kanalom. U inozemstvu je ta knjiga objavljena na hrvatskom i francuskom jeziku (u Švicar-skoj). U inozemstvu je još objavio i knjige Ribnjak Bethesda, Boomerang i Što je to HNV.

Na zasjedanju III. Sabora HNV-a u Londonu, u siječnju 1980. bio je imenovan Predsjednikom Sabora HNV-a. Kao Predsjednik ovog panhrvatskog političkog tijela Hrvata u egzilu sudjelovao je u radu Madridske konferencije i, krajem studenoga 1980., bio jednim od glavnih utemeljitelja Međunarodnog helsinškog udruženja. Zatim je sudjelovao i u radu Ottawske konferencije u travnju 1985. godine. Mirko Vidović se uz književnost bavio i kiparstvom i autor je više od sedamdeset skulptura.

Umro je u francuskome gradu Valenceu, 13. listopada 2016. godine.

Vidović je bio pjesnik, romanopisac, novinar, filozof, epistemolog, povjesničar, ali i političar, diplomat i kipar, sasvim izuzetna ličnost u našem etničkom rasuću kojega je kob izbjeglištva i zatočeništva potisnula na rub hrvatskog političkoga života. Njegovi historiografski radovi, poglavito iz područja povijesti Ilira, te etnogeneze Hrvata u Hrvatskoj i BiH, nastali na osnovu interpretacije starih zoroastrijskih izvora, poglavito „Gatha“, jer je poznavao staroperzijski jezik i bogatu francusku historiografsku građu, nisu prihvaćeni od vodećih hrvatskih lingvista i povjesničara. Međutim, njegov književna djela imaju visoku estetsku razinu i važan su prilog hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. Vrijedna su i njegova djela memoarskog karaktera, jer je obnašao visoke dužnosti u političkim organizacijama hrvatske tadašnje emigracije i stoga su prilog povijesti hrvatskoga rasuća. Mirko Vidović je domoljub kojeg Hrvati ne bi smjeli nikada zaboraviti.

Popis Vidovićevih knjiga:

-Pjesme, Studentski literarni klub, Zadar, 1964. (suautori Vladimir Pavić i Stojan Vučićević) (Mirko Vidović u toj zbirci potpisan je anagramom Vidmir)
-Kameni grad, (pjesme), Zadar, 1964.
-Hram nade, (pjesme), München-Barcelona, 1970.
-Ribnjak Bethesda, (novele), Rim, 1971.
-Sakrivena strana mjeseca: zapisi o Titovim tamnicama, Knjižnica Hrvatske revije, München-Barcelona, 1977. (2. izd. 1978.; franc. izd. La face cachée de la lune, ou, Cinq ans dans les prisons de Tito, Nouvelles Editions latines, Pariz, 1983.; tal. izd. Prigioniero di Tito: la sconvolgente testimonianza di un poeta cattolico croato-francese sulla realtà nascosta del comunismo jugoslavo, L. Reverdito, Trento, 1989.)

-Bijeli vitez, (pjesme), San Mateo, 1979. (franc izd. Chevalier Blanc: (chants de captivite): poems, Les Editions du Rondeau, Lausanne, 1988.)
KRV, (drama), Chicago, 1983.

-Boomerang: putopis po Australiji, Sydney, 1984.
-Što je Hrvatsko narodno vijeće, Knjižnica MO HNV-a "Kralj Tomislav", Sydney, 1984.
-Hrvatski iranski korijeni, sv. 1, "Grgur Ninski", [Zagreb?], 1991.; dio 2: Pad i uspon Ilirije, Matica hrvatska, Ogranak Livno, 2005.; dio 3: Panonija, Matica hrvatska, Ogranak Livno, 2003.; dio 4: Ban Kulin i krstjanska Bosna, HKD Napredak, Sarajevo, 2001.;
-Drijenove svirale, Matica hrvatska Ogranak Livno, Livno, 1993.;
-Kulin ban i Bosna, Zlatko Tomičić, Zagreb, 1993.
-Gatha od Spitama Zarathuštre, Matica hrvatska, Ogranak Livno, Livno, 2003.
ANTEJ - roman o Zadru, Matica hrvatska, Ogranak Zadar, Zadar, 2010.
-Sakrivena strana mjeseca: zapisi u Titovim tamnicama, knj. 1-2, Hrvatska domoljubna knjižnica, knj. 5, Ognjište, Zagreb, 2010.
-Postojbina Dinaraca i njihovo raseljavanje: prilozi za proučavanje podrijetla Hrvata, Škorpion-Napredak-Matica hrvatska, Ogranak Bjelovar, Zagreb-Sarajevo-Bjelovar, 2011.
-Povijest jadransko-podunavskih zemalja do stoljeća sedmog, Škorpion-Napredak-Matica hrvatska, Ogranak Bjelovar, Zagreb-Sarajevo-Bjelovar, 2012.
-Kako je nastao Pokret nezavisnih intelektualaca u Zadru: testament disidentske generacije, Škorpion-Napredak-Matica hrvatska, Ogranak Bjelovar, Zagreb-Sarajevo-Bjelovar, 2013.
-Novi Ahasver: istina o Hrvatskoj i usputne bilješke, Škorpion, Zagreb, 2014.
-Miljokazi povijesti Dinaraca: anamneza povijesne amnezije: rasprave i prilozi, Škorpion-Napredak-Matica hrvatska, Ogranak Bjelovar, Zagreb-Sarajevo-Bjelovar, 2016.

 Đuro Vidmarović

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.