Terorizam u Europi

Francuski predsjednik Emmanuel Macron u listopadu je upozorio na rast islamističkog terorizma koji, prema ocjeni francuskih obavještajnih službi, sve više prijeti Europi. Danas je i povjerenica Europske komisije za unutarnje poslove Ylva Johansson izjavila da je EU trenutačno suočena s povećanim rizikom od terorizma zbog rata u Gazi.

S ratom između Izraela i Hamasa i polarizacijom koju on uzrokuje u našem društvu, s nadolazećom sezonom praznika (vidimo da je za EU birokrate Božić tek „praznik“, nap. D. D.), postoji golem rizik od terorističkih napada u Europskoj uniji“, dodala je uoči sastanka ministara unutarnjih poslova EU-a u Bruxellesu.

Ne zaboravimo da je niz migranata u EU dao potporu Hamasovu napadu na Izrael. Teroristički napadi posljednjih se godina zapravo događaju vrlo često, posebno u Francuskoj gdje ne može proći dugo da netko nožem nekoga ne ubije. Ovi teroristički napadi obično rezultiraju s nekoliko mrtvih ljudi pa nisu toliko zanimljivi tzv. mainstream medijima.

Strateška uporaba terora

Prema stručnoj literaturi, terorizam (lat. terrere znači strašiti) je organizirana uporaba sile i nasilja ili prijetnja uporabom nasilja kojom se posredstvom intencionalnoga širenja straha odnosno terora, a na temelju anticipiranih reakcija širih psiholoških učinaka, nastoje ostvariti politički ciljevi. (Prema: Danijela Lucić, Državni terorizam, Zagreb, 2019.)

Terorizam karakterizira strateška uporaba terora, asimetričnost nasilja; usmjerenost na neborbene mete; širenje straha kao sredstva utjecaja i prisile na širu javnost; prisvajanje moći i ostvarenje političkih ciljeva.

Ključno je kod terorizma to da se radi o ne-borbenim metama, tj. u pravilu su žrtve obični ljudi. Kad je objekt napada obični čovjek, s time se mogu poistovjetiti i svi drugi ljudi čime se postiže učinak straha.

Povijesno gledano, mogu se detektirati četiri vala terorizma: anarhistički val (od 1880. u Rusiji, koji je trajao oko 40 godina), antikolonijalni val (od 1920. do kraja 60-ih), val nove ljevice (od kraja 60-ih do kraja 90-ih) i religijski val (od 1979.).

Teroristički napadi kojima svjedočimo posljednjih godina pripadaju terorizmu religijskoga vala te imaju jasan rukopis radikalnoga islama.

Iako su u pojedinim terorističkim napadima posljednjih godina u Europi sudjelovali i teroristi koji su ušli na Stari Kontinent u okviru velikoga migrantskog vala 2014./2015., većinu napada ipak su počinili oni koji već dugo žive u Europi. Riječ je o ljudima koji europske države u kojima žive ne shvaćaju kao svoje.

Uzroci terorizma

U poglavlju „Ideologija i terorizam“ Samir Khalil Samir u knjizi „Islam na Zapadu“ raspravlja o uzrocima terorizma izvan islama i unutar samoga islama. Siromaštvo autor ne smatra glavnim uzrokom jer zemlje iz kojih teroristi uglavnom dolaze nisu među najsiromašnijima (Saudijska Arabija, Egipat, Alžir). Postoje desetci siromašnih muslimanskih zemalja koje se ne bave terorizmom. K tome, ni kolonijalizam zasigurno nije glavnim uzrokom, s obzirom na to da brojne muslimanske zemlje koje stvaraju teroriste nisu doživjele kolonizaciju i obratno.

„Istinski su razlozi posve drugi te pripadaju samome muslimanskome svijetu. U biti je riječ o indoktrinaciji koja se provodi počevši od osnovne škole, kao i u džamijama te u vjerskome tisku i ostalim medijima. Ta teorija onomu koji ju želi slušati neprestano ponavlja kako je kršćanski Zapad pokvareni svijet koji tvore bezbožnici (kuffár); izopačene osobe koje besramno liježu s prvom osobom koja naiđe te općenito prakticiraju najodvratnije gadosti. Navedeno učenje neprestano opetuje kako je Bog naredio da se uklone bezbožnici, homoseksualci, bludnice, kao i svi ostali koji zemljom šire pokvarenost te kako On odobrava i ofenzivni rat, ako je potreban da bi se očistila zemlja. Širenje islama svim mogućim sredstvima volja je Božja, sve dok Dar al-Harb (Kuća Rata), odnosno, Darr al-Kufr (Kuća Bezboštva) – a to znači sve nemuslimanske zemlje, postanu dijelom Dar al-Islam ili Dar al-Salam (Kuće Islama, odnosno, Kuće Mira). Srednjovjekovni, ali i suvremeni pravni pisci pojašnjavaju kako svi oni koji pripadaju Kući Rata (ili bezboštva) nemaju pravo štititi ni svoja dobra ni svoj život. Drugim riječima, takvi se mogu opravdano ubijati i otimati im dobra, jer zemljom šire zlo“.

Samir smatra kako su glavni uzročnici radikalizacije muslimana u Europi tzv. imami. Radikalizacija islama najčešće se događa upravo putem imama, upozorava autor, bez obzira na to jesu ili oni „putujući“ imami ili kao duhovnici djeluju u zatvorima, bolnicama, vojsci, džamijama. Imami ne pomažu muslimanskim vjernicima integrirati se u zemlju primateljicu, već naprotiv, „nastoje tu integraciju zapriječiti i stvoriti sukob s kulturom i uljudbom u koju su se doselili. To ne može donijeti ništa dobra, kako mladima, tako ni onima manje mladim muslimanima, kojima već jest teško živjeti istovremeno unutar dviju kultura, od kojih su do kraja zapravo usvojili samo jednu“.

Širenju islamističkog terorizma u Europi nedvojbeno su pridonijele promašene intervencije na Bliskom istoku, no ključni je uzrok suluda migrantska politika. S jedne je strane Zapad demografski razvaljen protuživotnim (post)šezdesetosmaškim politikama i ideologijama, a s druge strane promiče nekontroliranu migraciju ljudi koji dolaze iz druge civilizacije. Sve to skupa ne vodi nikamo. Čim prije Europljani toga postanu svjesni tim bolje. U nekim je dijelovima Europe za povratak već i prekasno…

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.