Hrvatski tjednik
 

Dana 20. studenoga na Ovčari su srpski okupatori, uz ostale, odabrali i tri dječaka za smaknuće

Obilježavajući dane sjećanja na žrtvu Vukovara 28. godina kasnije, poznata nam je kronologija događaja koja je završila egzekucijom 200 ranjenika, branitelja i civila na poljoprivrednome dobru Ovčara. No rijetko Vuse kada poimence spominju žrtve tog zločina. Ako biste u Koloni sjećanja pitali sudionike znaju li koliko je djece ubijeno na Ovčari, vjerojatno biste osim zbunjenog pogleda čuli tek ime najmlađe žrtve, šesnaestogodišnjeg Igora Kačića. Istina je, osim što je prepuna boli, progovorila 1996. godine prilikom ekshumacije masovne grobnice. Iako su dječji životi malih Vukovaraca oduzimani cijelo vrijeme Bitke za Vukovar, toga 20. studenoga 1991. izabrana za umiranje trojica su vukovarskih dječaka. Njihova imena spomenu se tek u predugome popisu identificiranih žrtava zločina na Ovčari dok njihove obitelji ni 28 godina kasnije nemaju snage pričati o sjećanjima na vlastitu djecu i braću.
Kalvarija zarobljenika započinje kada JNA ne dopušta ulazak u bolnicu predstavnicima Međunarodnoga Crvenog križa, koji su prema potpisanome sporazumu trebali preuzeti nadzor nad bolnicom i evidentirati 420 ranjenika i svih civila. Kršeći sve međunarodne norme, tijekom tromjesečne obrane grada, vukovarska je bolnica svakodnevno izložena granatiranju i teškome bombardiranju. U nezamislivim uvjetima rada postaje prava ratna bolnica koja je zbrinula stotine ranjenika. Pred potpunu okupaciju posljednjih dana bitke, za ranjenike i tisuće civila postala je utočište. Mogućnost da bi neprijateljska vojska mogla ući u bolnicu i učiniti masakr nad zarobljenicima, bez ikakve zaštite, bivala je sve veća, stoga se inzistiralo na dokumentu koji bi ga spriječio. Taj je čin trebao spriječiti sporazum, potpisan pri Promatračkoj misiji EEZ-a u Zagrebu, a sama evakuacija bolnice trebala je početi 18. studenoga 1991. u nazočnosti promatrača i Vupredstavnika ICRC-a. Sporazum je u ime JNA potpisao general Andrija Rašeta, a u ime Republike Hrvatske prof. dr. Andrija Hebrang.

No 18. studenoga nitko se od predstavnika nije pojavio u vukovarskoj bolnici, pod izgovorom kako je put do bolnice nemoguć jer je miniran most na rijeci Vuki, stoga predstavnike Crvenoga križa pripadnici JNA vraćaju u Negoslavce. To vrijeme odgovaralo je pripadnicima srpskih paravojnih jedinica čiji su pojedinci do nedavno bili dobri vukovarski susjedi i zaposlenici vukovarske bolnice, kako bi već tada među prvima stigli, bez ikakva nadzora do bolnice i središta grada. Tek 19. studenoga u poslijepodnevnim satima jedinice JNA ušle su u vukovarsku bolnicu i „preuzele nadzor nad njom”. Nedugo zatim kreću selektivna odvođenja dijela medicinskog osoblja, branitelja i ranjenika čija sudbina ni danas nije poznata te se vode u evidenciji nestalih. Uvertira u zločin krenula je čekanjem evakuacije koju su prestrašeni civili i ranjenici priželjkivali, a za koju nisu ni slutili kako je već tada izigrana.

Idućega jutra, 20. studenoga, u prostoriji bolničke gipsaonice major Šljivančanin, medicinskome osoblju i djelatnicima, pod krinkom „sastanka” drži govor o „oslobođenju Vukovara od ustaša”. Za to vrijeme JNA i pripadnici srpskih paravojnih jedinica žurno odvode oko tri stotine osoba među kojima su ranjenici, branitelji, civili, žene i djeca. Do kraja sastanka s majorom Šljivančaninom vojnici su odveli gotovo sve muškarce koji su bili u bolnici te na izlazu ostale razdvojili od žena i djece. Lakše ranjeni upućeni su na sporedni ulaz bolnice, prema Gundulićevoj ulici, gdje su ih Šljivančaninčekali parkirani autobusi, uvjeravajući prestrašene ljude kako se radi o „protokolarnoj proveri”. Isto pravilo nije vrijedilo za nekoliko žena i maloljetnih dječaka koji su također upućeni u iste autobuse.

Već pri samome ulasku osobe su pretresane, a prvi znakovi sumnje u predočenu priču nazirali su se pogledom na obližnji stolić na kojemu su naslagane oduzete osobne stvari, sve do grickalica i ključeva. Pet autobusa u koloni pod stražom JNA napustilo je krug bolnice te prošlo središtem Vukovara u smjeru vukovarske vojarne. Dolaskom, formiraju oblik polukruga gdje pristajanjem pojedine zarobljenike odmah izdvajaju. Među njima i petnaestoricu djelatnika Medicinskoga centra Vukovar za koje su u samoj bolnici intervenirali članovi njihovih obitelji i kolege djelatnici. Izdvojeni su u poseban autobus i vraćeni u vukovarsku bolnicu. Dio prokazanih zarobljenika izvodi se u vojne kamione i civilna vozila pripadnika srpskih paravojnih jedinica, za koje će svjedoci reći kako su izvjesno krenuli na put za Negoslavce. Broj osoba koje su tako odvedene do danas nije točno utvrđen, no njihova je sudbina izvjesna, iako njihovi posmrtni ostatci još nisu pronađeni.

Preostali zarobljenici nakon višesatnoga zlostavljanja, prijetnji i maltretiranja pred pripadnicima JNA od kojih je izvjesno kako su i oficiri JNA bili nazočni, a nisu učinili ništa da bi spriječili maltretiranje zarobljenika. U koloni spomenutih autobusa koju prate vojna vozila JNA i na začelju, osobni automobili pripadnika srpskih paravojnih jedinica, krenuli su u pravcu Negoslavaca gdje su skretanjem ulijevo na poljski put odvezeni na poljoprivredno dobro Ovčara, oko četiri kilometra jugoistočno od Vukovara.

Dolaskom na Ovčaru red autobusa staje ispred ulaza u hangar. Veliki hangar koji je prije ratnih događanja služio kao garaža za poljoprivredne strojeve postaje zadnja stanica na putu za stratište. Izlazeći iz autobusa do ulaza zarobljenici su morali odbaciti ostatak svojih stvari, bili su pretresani te prolazili kroz špalir vojnika JNA, dobrovoljaca i domaćih teritorijalaca, pri čemu su tučeni kundacima pušaka, bejzbolskim palicama, letvama i štakama za hodanje, koje su pojedini ranjenici imali. U unutrašnjosti ih je čekala samo – slama i uže. Slama s lijeve strane i uže koje je s desne strane razvučeno dijelilo dio iza kojega su izdvojeni posebno prokazani, a koje su pripadnici Teritorijalne obrane, Vudomaći Srbi iz Vukovara i Negoslavaca unaprijed proglasili kao „ustaše, okorele zlikovce kojima samo oni mogu da sude”.

Prema riječima svjedoka, u nekom su trenutku započeli uzimati identifikacijske podatke zarobljenika, ali taj popis nikada nije završen. Puna četiri sata trajala je agonija zarobljenika nad čijom su sudbinom odlučivali kažiprsti dojučerašnjih susjeda. Smatra se da su najmanje dvojica zarobljenika od zadobivenih ozljeda premlaćivanjem u hangaru preminula, a neutvrđen broj pojedinaca izveden je i ubijen. Od tada im se gubi svaki trag. Samo sedmorica zarobljenika spašena su od danjega maltretiranja i egzekucije te vraćena u skladište Modatexa. Četvorica mladih hrvatskih vojnika, koje je odsluženje vojnog roka JNA zateklo u vukovarskom paklu, gdje su bitku proveli kao dezerteri i aktivni branitelji grada, tek pukim slučajem izbjegli su sudbinu zatočenika u hangaru. Prisutna jedinica vojne policije Gardijske brigade odvodi ih put Negoslavaca.

Za sve vrijeme fizičkoga maltretiranja zarobljenika nekoliko stotina metara istočno od hangara s lijeve strane, iza bagremove šume, rovokopač je završavao iskapanje zemlje, unaprijed pripremajući masovnu grobnicu za još žive ljude. Kako bi prikrili plan o odlasku na stratište, skupini zarobljenika, njih 30 do 40 izdvojenih, rečeno je neka čekaju prijevoz kako bi ih vratili na Velepromet. Dolaskom traktora s prikolicom i (ili) vojnoga kamiona zarobljenici ulaze i ne sluteći kako izlaza iz vrtloga smrti više nema. U prvim su skupinama odabranih i dvije žene, od kojih jedna u visokom stupnju trudnoće, dok se među ostalima nalaze ekonomist, poljoprivredni tehničar, vozač hitne pomoći i djelatnik Medicinskoga centra, soboslikar, dragovoljac iz Našica, radijski tehničar, djelatnik u Nami, otac i sin rusinske nacionalnosti, inženjer elektrotehnike, urar, gumarski tehničar, pripadnik MUP-a dragovoljac iz Međimurja, profesor književnosti, aviomehaničar, dvojica civila srpske nacionalnosti i tri vukovarska dječaka – učenika srednje škole.

Jedna po jedna skupina zarobljenika napuštala je hangar u smjeru juga, cestom za Grabovo otprilike 1100 metara poljskim putem koji je vodio između obrađenoga polja s lijeve strane i šumovitoga klanca s desne strane. Samo je jedan zarobljenik uspio iskočiti iz kamiona na putu do mjesta egzekucije. Pucajući iz vatrenoga oružja, pripadnici JNA, srpske Teritorijalne obrane i dragovoljci ustrijelili su 200 zarobljenika, a njihova tijela zatrpali buldožerom u masovnu grobnicu. Sve ekshumirane osobe viđene su žive istoga dana u vukovarskoj bolnici.

Tek u rujnu 1996. godine otvaranjem masovne grobnice na vidjelo je izašla dubina ovoga zločina, nemjerljiva u metrima. Potpisani rafalima na kostima naših najmilijih, izigranih i ubijenih pred predstavnicima međunarodnih organizacija s ukupnim starosnim prosjekom od samo 32 godine. Mladost ubijena u svega nekoliko sati čijih se imena nedovoljno sjećamo. Otrgnuti iz ruku svojih najbližih, trojica dječaka, maloljetnih vukovarskih srednjoškolaca koje je rat dočekao na kućnom pragu, bez prava na izbor.

 Igor Kačić – najmlađa žrtva zločina na Ovčari

Igor Kačić rođen je 23. kolovoza 1975. godine u vukovarskoj bolnici kao drugo od troje djece Petra i Irene rođ. Kalman. Nakon kćeri Sandre rođ. 18. studenoga 1973. godine, Petar i Irena dobili su dječaka i djevojčicu. Za samo pet minuta Igor je stariji od svoje sestre blizanke, Silvije. Prije ratnih događaja obitelj Kačić živjela je na vukovarskom Sajmištu, Petar je radio u Kombinatu Borovo, a Irena u poduzeću Drvopromet. Sandra, Igor i Silvija pohađali su Igor Kacictadašnju Osnovnu školu Stjepana Supanca, danas Antuna Bauera u gradskom naselju Sajmište. Pred ljeto 1991. Igor završava prvi razred srednje elektrotehničke škole.

Prema riječima majke Irene, Igor je bio izrazito veseo i društven dječak s velikim talentom za crtanje i glazbu. Samouk je svirao harmoniku, pjevao u školskome zboru te izrađivao figure rezbarenjem drveta. Obitelj Kačić ratna su događanja zatekla pred kućnim pragom pa se otac Petar od samih početka aktivno uključio u obranu grada. Rasplamsavanjem napada i stezanjem obruča nakon povratka djece s otoka Krka, toga 23. kolovoza 1991. godine u skloništu zgrade u kojoj je obitelj živjela, proslavili su šesnaesti rođendan Igora i Silvije. No ubrzo su i njega morali napustiti te otići u sklonište u gradskom naselju na Olajnici. Otac Petar, ratnim nadimkom „Srednji Bojler” bio je izrazito poštovan među suborcima, napomenut će preživjeli. Kao zapovjednik obrane gradskoga naselja Sajmište svojim je primjerom i hrabrošću zadivio, ali i zadužio sve nas. Smrtno je stradao prilikom akcije 2. listopada 1991.

Gubitak oca i supruga u ratnim okolnostima majka Irena opisat će iracionalnim stanjem jer ih nisu kaže, „stigli ni oplakati”. Teško granatiranje i svakodnevno bombardiranje postajalo je sve teže, a početak kraja sloma obrane grada tjeralo je strah u kosti. Provodeći vrijeme u zagušljivosti skloništa koje je odmicalo poput duge i mučne vječnosti, kako bi ga skratio, Igor je od komadića drveta izrezbario delfina. Nakon prestanka borbi Irena s djecom odlazi u vukovarsku bolnicu te s tisućama drugih gladnih, promrzlih i uplašenih vukovarskih civila čeka evakuaciju iz razrušenoga grada. Dana 19. studenoga u popodnevnim satima kamere stranih novinara snimile su krupan plan civila koji na stubištu vukovarske bolnice čekaju početak evakuacije. Na sredini stubišta stoji dječak s rukama zavučenima u džepove jakne. Igor je, reći će majka, želio izaći i vidjeti kako izgledaju četnici. Nije ni slutila kako će tek godinama kasnije vidjeti snimku toga trenutka.

Idućega jutra, 20. studenoga u ranojutarnjim satima izlaskom u dvorište vukovarske bolnice Igora odvajaju od majke i sestara pod izlikom provjere njegovih godina. Naime, Igor još nije imao osobnu iskaznicu. Od osobnih dokumenta imao je samo zdravstvenu iskaznicu. Major Šljivančanin, koji je u neposrednoj blizini prema ranjenicima i civilima radio kao „skretničar” ljudskih sudbina, ni na majčin upit odvajanja maloljetnoga dječaka nije osjetio potrebu zaštite i brige, kojom se, vrijeme će pokazati, toliko volio kititi. Za njega su, također se pokazalo, maloljetni dječaci otrgnuti iz sigurnosti svojih obitelji, bili samo statistika u nizu, čiji je put vodio jedino prema stratištu na Ovčari. Igor je prema autobusu određenim za Ovčaru otišao s teško ranjenim očevim suborcem, Damirom Kovačićem Koletom, čije posljednje počivalište ni danas nije poznato iako je po riječima svjedoka, ubijen na Ovčari.

Od toga trena život šesnaestogodišnjega vukovarskog dječaka ostaje u rukama onih koji su zauvijek ugasili osmijeh s njegova lica. Prema iskazima svjedoka, među njima i jednoga spašenoga pa sve do poznanika i susjeda koji su na poljoprivredno dobro Ovčara stigli kao pripadnici srpskih paravojnih jedinica i Teritorijalne obrane, izveden je iz hangara na Ovčari i priključen u skupinu previđenih za spašavanje te povratak na Velepromet, ali ruka koja ga je ponovo odvela u mrak za taj čin nikada nije odgovarala.

Šesnaestogodišnji Igor izabran je za umiranje s ostalim braniteljima, civilima i ranjenicima vukovarske bolnice. Dječak kojemu je rat prekinuo djetinjstvo, razorio grad, uzeo oca, zauvijek razdvojio od majke i sestara, ekshumiran je pri dnu masovne grobnice, 1996. godine. Osim zlatnoga lančića s imenom „Igor” u odjeći je pronađen i maleni drveni delfin, posljednja uspomena na sina i brata, šesnaestogodišnjeg vukovarskog dječaka. Igor Kačić uz svoga oca Petra Kačića počiva na gradskom groblju Drenova u Rijeci.

Dragutin Balog – briga za oca do posljednjega trena

Ocu Josipu i majci Katarini nakon kćeri Slađane rođ. 1970. godine, 19. lipnja 1974. rodio se sin Dragutin. Obitelj Balog do ratnih događanja živjela je u strogome središtu Vukovara, tik do Dunava, u tzv. neboderima poznatijima kao „Dunav 1, Dunav 2”. Otac Josip, diplomirani ekonomist, dio je radnoga vijeka proveo na mjestu zamjenika ravnatelja vinkovačke bolnice dok se majka Katarina rođ. Vidović rodom iz mjesta Vugrišinec pored Čakovca, zaposlila u praonici rublja u vukovarskoj bolnici gdje je radila sve do mirovine. Za svoga sina, majka Katarina i danas će reći da je bio dijete za poželjeti, posebno vezan za oca, uvijek brižan prema roditeljima i starijoj sestri, pomalo samozatajan, ali beskrajno empatičan, napominje – nije volio nepravdu. Kao maleni dječak volio se igrati s dječacima iz zgrade, među kojima je bilo pripadnika srpske i mađarske nacionalnosti, ali među njima nije bilo podjela. Nakon završene Osnovne škole, tadašnje Ivo Lola Ribar, danas Dragutina Tadijanovića, upisao je srednju elektrotehničku školu. Bio je dobar učenik i nikada nije pravio probleme, bio je visok pa je volio i košarku, odlaske u kino i druženja na Dunavu. Još pamti, govoreći kroz suze, kako je znao nedjeljom otići na svetu misu i kako ga nikada na to nije morala posebno poticati.

- Bio je poput oca, talentiran za popravljanje bilo kakvih uređaja kada bi zakazali – s ponosom će spomenuti majka.

Tek što je završio drugi razred srednje škole, stigla je ratna jesen 1991. Umjesto školske klupe i prvih mladenačkih ljubavi, dane je proveo u skloništu stambene zgrade – brinući se za oca. Kći Slađana uspjela je s nekolicinom civila i malenim sinom izaći iz opkoljenoga grada, dok je majka Katarina na svojemu radnom mjestu ostala do zadnjega trenutka, sve do kraja sloma obrane 18. studenoga. Dragutin i Josip cijelo su vrijeme bitke i okruženja proveli u skloništu sa susjedima i ostalim stanarima spomenute zgrade. Otac je već nekoliko godina bolovao od karcinoma grla i te je godine ušao u terminalnu fazu bolesti. Njegovo zdravstveno stanje, kateter na području grla, zahtijevalo je svakodnevnu medicinsku skrb i brigu koja je u ratnim uvjetima bila gotovo nemoguća.

Tako je sedamnaestogodišnji Dragutin vrijeme bitke proveo uz krevet svojega oca sve do 18. studenoga kada odlaze u vukovarsku bolnicu kako bi se sklonili i zaštitili od moguće osvete i ubojstva civila u skloništima, te dočekali obećanu evakuaciju. No planovi onih koji su već unaprijed odredili put u smrt nisu izbjegli nikoga od izabranih za umiranje. Posljednje trenutke sa suprugom i sinom u dvorištu vukovarske bolnice Katarina godinama vidi samo u svojim sjećanju. Bili su to posljednji zagrljaji. Dragutina i Josipa kao pacijenta i civila izdvajaju u autobuse za Ovčaru. Nitko od susjeda, dječaka s kojima se u djetinjstvu igrao, stanovnika iste zgrade, pripadnika srpske nacionalnosti, a koji su kao pripadnici Teritorijalne obrane bili na Ovčari te o tomu svjedočili pred nekoliko sudova, nisu učinili ništa kako bi spriječili, poštedjeli, a kamoli spasili njihove živote. Otac i sedamnaestogodišnji sin prošli su kalvariju sa 198 drugih ranjenika, civila i branitelja, zarobljenih i odvedenih iz vukovarske bolnice.

Na stratištu prvi vrhu masovne grobnice 1996. godine ekshumiran je Josip Balog. Kateter u grlu koji je teško bolestan imao postao je još jedan od predmeta potvrđene identifikacije. Sedamnaestogodišnji Dragutin ekshumiran je pri donjoj razni grobnice, njegov ručni sat u kojemu je vrijeme zauvijek stalo, majci Katarini jedina je uspomena na posljednje trenutke života svojega sina. Bio je samo dječak na pragu mladosti koji je svoje zadnje dane poklonio brizi za svoga teško oboljelog oca.

Josip i Dragutin Balog, otac i sin, nerazdvojni za života i zločinom zajedno otjerani u smrt počivaju u vječnom miru pokopani na odjelu civilnih žrtava rata pri Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata u Vukovaru.

Tomislav Baumgertner – sedam dana do punoljetnosti

Tomislav Baumgertner rođen je u Vukovaru 27. studenoga 1973. godine od oca Tomislava i majke Vesne, tek dvije minute stariji od svoje sestre blizanke, Helene. Obitelj Baumgertner živjela je u strogom središtu grada Vukovara, u zgradama pored tadašnjeg hotela Dunav. Dane djetinjstva, provedene s bratom, sestra Helena danas opisuje s neizmjerno mnogo ljubavi, ponosa, ali i bola koji niti nakon 28. godina nije izgubio na jačini.

Zajedno su pohađali tadašnju Osnovnu školu Drugi Kongres KPJ, danas Osnovnu školu Nikole Andrića u Vukovaru. Srednjoškolsko obrazovanje Helena će nastaviti u kemijskoj školi dok će Tomislav pohađati građevinsku. Bato i Jeja, nadimci kojima su jedan drugog oslovljavali, pokazat će koliko su neizmjerno vezani u bratsko-sestrinskim odnosima pa će zajedno provesti i prve mladenačke izlaske.

- Uvijek, uvijek je brinuo za mene, nikada nije dao da netko kaže nešto ružno o meni, a kamoli da me dira! - sjećanja na zaštitnički odnos donose i ponos i tugu, ali napomenut će – to je bio on. - Prepun života, volio je život, uvijek nasmijan, pun energije, spreman za šalu, bio je omiljen u društvu među vršnjacima. Jedan od onih veseljaka u čijem društvu vrijeme proleti. Kao neke od bratovih najboljih prijatelja spomenut će Marija Jukića i braću Bilušković. No zajednička druženja stvorila su trajne uspomene u obitelji, otac Tomislav bio je trener vukovarskih veslača pa su dane provodili na Dunavu. Sve do dolaska 1991. godine. Sva sirovost i užas rata, poput ostalih prekinut će i ovo djetinjstvo brata i sestre, koji su tek završili treći razred srednje škole. Umjesto školskoga zvona, uzbune za prve napade pretvorili su u beskrajno tešku stvarnost. Iako dijete, Tomislav će hrabro i otvoreno pokazivati svoju ljubav prema Domovini, napominje Helena – Družili smo se sa svim nacionalnostima, nikada nismo odgajani raditi razliku, niti smo se dijelili, ali on je bio strašno hrabar kada je već sve postalo opasno i javno je pokazivao da mu je Hrvatska na srcu.
Ratna svakodnevica od dječjih života u kratkom vremenu prebrzo stvara odrasle ljude pa je sedamnaestogodišnji Tomislav za vrijeme bitke pazio na sigurnost vukovarske bolnice dok je otac, jedan od zaslužnih branitelja gradskoga naselja Sajmište, sudjelovao u obrani na položaju kod Vatrogasnoga doma. Majka Vesna, medicinska sestra o čijoj hrabrosti i stručnosti svjedoče, s velikim poštovanjem i riječima divljenja, nebrojeni djelatnici Medicinskoga centra Vukovar te mnogi poznanici, pacijenti i prijatelji, provela je cijelu Bitku za Vukovar zbrinjavajući najteže ranjenike, a kasnije je prošla sva ratišta diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao pripadnica I. hrvatskog gardijskoga zdruga, sve do umirovljenja. Upravo će, danas pokojna majka Vesna, posvjedočiti o spomenutoj izigranoj sceni majora Šljivančanina s medicinskim osobljem u bolničkoj gipsaonici. Časna sestra Mladena koja se tek pukim slučajem našla u blizini, prenijet će Tomislavove posljednje riječi upućene svojoj mami: „Recite mojoj mami da su me odveli.” Kada je spomenuti sastanak završio, autobusa s odvedenim zarobljenicima više nije bilo. Na Ovčari će Tomislav, poput Igora Kačića, po riječima svjedoka u procesima suđenja za zločin na Ovčari, biti predviđen za spašavanje i vraćanje na Velepromet, gdje je na isti način vraćen u hangar.

Sedamnaestogodišnji Tomislav ubijen je na poljoprivrednom dobru Ovčara s ostalim zarobljenicima iz vukovarske bolnice, dvjema ženama i dvama vukovarskim dječacima. Na istom su stratištu ubijena i dvojica njegovih najboljih prijatelja – Vedran Galić koji je punoljetnost stekao tek par mjeseci ranije i Oliver Jovanović, star tek godinu više od njega.

Samo je sedam dana nedostajalo do 18. rođendana. Datum, koji je kroz život trebao nositi suze radosnice i sreću, kao one iz djetinjstva kada su kao sva dječja srca jedva čekali jutro da bi si čestitali i veselili se darovima, dok danas, sestra Helena sa suzama u očima prebire po riznici sjećanja na – dio sebe. Nakon ekshumacije 1996 godine, upravo je sestrina krv, poklapanje izuzetoga DNA bio stopostotni identifikacijski dokaz o pronalasku Tomislavovih posmrtnih ostataka.

Teški dani studenoga i ove će godine biti obilježeni neizmjernom tugom jer o svom hrabrom ujaku, nećaci Ivan i Ante, mogu čuti samo iz sjećanja njihove majke. Umjesto svjećica na torti, uz zvuk njegove najdraže pjesme, Prljavog kazališta „Mojoj majci” upalit će tek lampaše na posljednjem počivalištu hrabroga vukovarskog dječaka, koji je vječni mir pronašao u Aleji branitelja na gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu.

Ani Galović
Hrvatski tjednik

 

Hrvatski tjednik

Pet, 24-01-2020, 12:38:24

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.