U četrnaest nastavaka donosimo književne portrete znamenitih žena iz hrvatske povijesti objavljene u knjizi „Hrvatske heroine“ (II. izdanje, Zagreb, 2021.) autorice Nevenke Nekić. Odobrenje za objavu ovih priloga autorica je dala isključivo Portalu HKV-a.

„Hrvatske heroine“ Nevenke Nekić obuhvaćaju razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike, autorica donosi osobne sudbine koje zadivljuju svojom snagom duha, ljepotom duše i kreativnošću. Dokumentarno autentični iskaz Nevenka Nekić ispisuje esejističkim stilom, nadopunjava književnom maštom, a ponegdje narodnom predajom. (Tekst na koricama knjige)

Dragojla Jarnevićeva

Do XIX. stoljeća svako javno djelovanje žena bilo je uglavnom ograničeno na uski krug kojem je osoba pripadala, najčešće viši društveni stalež, a često i crkveni, kao što je bio slučaj u glazbi, književnosti i teologiji. Spisateljice su se ograničavale na religiozne motive koji su jamčili da ih društvo ne će suviše napadati zbog bavljenja „muškim“ poslom.

Druga velika tema bila je rodoljublje koje su književnice također iskreno izricale i bile duboko svjesne vremena i prostora u kojem su živjele. U Hrvatskoj, tada pretežito nepismenoj i patrijarhalnoj sredini, posve je prirodno vladalo mišljenje da se žena ne treba uplitati u takve intelektualne prostore.

U XIX. stoljeću situacija se izmijenila. Žena je bila pozvana na čitanje i širenje hrvatske knjige, ne samo kao odgajateljica svoje djece, nego i društvena suradnica muškarcu. U preporodnom dobu hrvatske žene i kćeri postale su živa poluga kojom je trebalo pokrenuti golemi teret budućega čitateljstva. Bile su dio onoga oduševljenja u narodu koji nije krenuo samo na svečanosti i u rat za svoju slobodu, nego i one kulturne grane koja se nastavljala kao dio staroga debla naše tradicije. Ilirci-narodnjaci obukli su naše povijesne surke i stavili na glave crvenkape, da bi posvjedočili svoju vezu i zahvalnost prema iščezlim hrvatskim vitezovima, koji im „u surkah i crvenih kapah slobodu i pravice u staro doba utemeljiše i obraniše.“ Tada je nastao i grb: na plavom polju srebrna šestokraka zvijezda s mladim mjesecom i bijelo-crvenim šahovskim poljem.

To su isticali kao simbol svoje romantike naglašavajući da su to znamenja koja se temelje na prastaroj vjeri Hrvata.

Možda je jedna od najvećih zasluga preporoditelja da su stvorili veliki romantični mit i dali snagu hrvatskom narodu, kako po slavi i svojoj intelektualnoj snazi i moći može stati uz bok najvećim i kulturno najbogatijim narodima Europe.

U tom nastojanju neosporno je vrijednim dionikom bila i prva hrvatska profesionalna spisateljica, Dragojla Jarnevićeva.

***

Dragojla Jarneviceva

Dragojla Jarnevićeva

Rođena je 1812. godine u Karlovcu, dakle gotovo istovremeno kad i ostali preporoditelji. Dragojlina obitelj bila je siromašna: šestero djece, neudobna kuća u danas zapuštenoj ulici koja nosi ime naše književnice. Ta ulica je prva do obale Kupe i dio kuća, koje su nekada bile vlasništvo bogatijih trgovaca žitom i drvetom, gleda na rijeku Kupu. Imale su prolaze do vode kako bi se tereti mogli istovariti i dovesti u dvorišta. Danas su ta dvorišta zarasla u korov i zapuštena vonjaju na vlagu i turobnost propalih vremena. Mahovina, koprive i čičak stapaju se s tišinom i odsjajima Kupe koja nečujno teče, a magla se uvlači u svaki kutak kamo je nekada zalazio Dragojlin dječji korak.

Kuća obitelji Jarnević bila je na suprotnoj strani ulice i tu je protekao najveći dio njena života. U mračnim sobama se rano skriva sunce iza malih prozora, a sirotinjske i gorke uspomene stvaraju usamljenika. Cijeli taj prostor djeluje melankolično i stvara osjećaj zarobljenosti. Tako se vjerojatno osjećala i Dragojla, poput kukca u jantaru, a duša joj je bila nemirna i bogata.

Otac je rano umro i majka je ostala udovicom s malodobnom djecom. Dragojla u Dnevniku navodi da ju majka nije voljela i da se prema njoj odnosila kao maćeha. Trag ove boli i nedostatka ljubavi nikad nije posve nestao. Ni u školu je nisu na vrijeme dali, jer se smatralo da žensko dijete ne mora ići u školu. Tako je Dragojla brzo i završila školu – s trinaest godina. U toj školi, koja je odisala njemačkim duhom meternichovskoga doba, Dragojla je dobro svladala njemački jezik. Kako je od prirode bila povučena, puno je čitala i knjiga joj je bila najmiliji drug.

Karlovac

Karlovac

U to vrijeme Karlovac je prednjačio u preporodnim nastojanjima pa je tako bio drugi grad u Hrvatskoj koji je osnovao „Čitateljstveno družtvo slavensko-ilirsko“, odmah iza Varaždina. Osnovana je i hrvatska diletantska družina, širile su se preporodne knjige i listovi. Karlovac je uistinu bio poticajna sredina tih preporodnih dana: tu je Ivan Mažuranić napisao svoj ep Smrt Smail-age Čengića, tu je djelovao povjesničar Rudolf Strohal, rodio se i slikao Vjekoslav Karas, pisao svoja djela Ante Kovačić, naš vodeći pisac realizma. U toj se sredini pojavila i prva naša spisateljica kao samostalna književnica nakon toliko vjekova samozatajnih ženskih pisama, Dragojla Jarnevićeva.

Bila je posve različita od male i većinom konzervativne sredine. Kasniji povjesničar književnosti Milan Marjanović napisat će 1907. godine:

„Uvijek je živjela u malim prilikama i susretala male ljude, a bila je stvorena za velike stvari.“ On je ovdje imao u vidu upravo onaj pojam društvene sredine koja nije mogla zamisliti ženu-intelektualca, posve samosvojnu, neovisnu i slobodoumnu. Stoga će od prvoga trena kad se pojavi kao značajna osoba u ilirskim krugovima, biti izvrgnuta u malograđanskim krugovima rodnoga grada poruzi, patnji i izoliranosti.

Dragojla je ozbiljno oboljela 1839. i potražila lijek u Štajerskom Grazu. Uspevši se na brijeg Schlossberg, ugledala je u unutarnjoj stijeni zvonika neobične stihove ispisane hrvatskim jezikom: Hrvatski jezik je zazvonio u Dragojlinoj duši.

„Zdrav mi svaki bratac bio
Koj je godjer roda moga
Kom je jezik ovaj mio
Koji me je razumio
Sva mu sreća došla od Boga.“

U stranom svijetu i osami ovi stihovi duboko su se dojmili Dragojle i ona propjeva svoje prve stihove na hrvatskom jeziku te ih odmah upiše pod gore navedene retke:

„Ilirkinja ovdi jedna
koja jezik ovaj razmi.
Premda ona tebe ne zna
Vendar joj je kruto drago
Da je našla ove riječi
Kojim srce svoje liječi.“

Ilirkinja iz Karlovca

Kada je odziv na gornje stihove, koje je sam napisao, pročitao Ivan Trnski, koji je u ono vrijeme boravio u Grazu, stao se propitkivati za tu ilirkinju iz Karlovca. Tako se konačno susretnu i započnu jedno poznanstvo koje će biti, osobito za Dragojlu, biljeg cijeloga života.

Ivan se plemeniti Trnski već bavio pjesništvom i kao dvadesetogodišnji mladić, pun zanosa za ilirizam, nagovori Dragojlu da se počne ozbiljno baviti hrvatskim pjesništvom te joj dobavi hrvatske knjige, gramatike i rječnike. Ona zaista i propjeva 1839. godine hrvatskim jezikom u Danici br. 31. pjesmom „Želja za domovinom“.

Ubrzo poslije toga izlaze joj i druge pjesme: Moje cvijeće (1840.), Molba za proljeće, Moj sanak, Cvijet za njegovu sliku.

Kasnije se ogledala i u drugim književnim rodovima. Jedna je prvih koja pokušava napisati roman pod naslovom „Dva pira“. Potom otvara poglavlje i hrvatske novelistike svojim „Domorodnim povijestima“, te uskoro počinje i dramsko stvaralaštvo pišući drame: „Veronika Desinićka“, „Marija – ugarska kraljica“ i „Duvna“. Nažalost su ove drame ostale u rukopisima.

Veća sam izbor tema i osoba kojima se bavila Dragojla, ukazuje na njenu sklonost romantizmu. Djela su puna povijesti, ali i neobičnih fantastičnih zapleta, pa se u fabulu znaju ubaciti i vile ili kakve druge tajanstvene sile. Ovaj romantičarski period Dragojla je njegovala u mlađim godinama da bi se kasnije posvetila opisima realnosti.

Njena narav bila je nemirna i čeznula za dalekim nepoznatim zemljama. Stoga se uputila u strani svijet iako je znala da za to nema novaca. Tako je poživjela neko vrijeme u Grazu, Trstu i Veneciji.

Da bi se održala u tim gradovima, morala je služiti po kućama. Nakon godinu dana vratila se u Karlovac.

Ulica Dragojle Jarneviceve

Ulica Dragojle Jarnevićeve u Karlovcu

Ovaj izlet u daljine ima sve oznake romantične duše: vidjeti ljepote svijeta, biti tamo kamo su odlazili mnogi naši imućni ljudi, pjesnici, a posebno njena velika i nikada dosegnuta ljubav – Ivan Trnski. Preporodni vitez, kako su ga zvali, pjesnik i plemeniti Trnski vršio je i visoke državne službe – bio je prvi veliki župan bjelovarsko-križevačke županije, upravni časnik i kao takav je bio daleko od Dragojlina staleža.

Bio je njen uzor u književnosti i svojim pjesmama i pripovijestima bitno je utjecao na njen rad. Prevodio je Shakespearea, Schillera i Puškina, surađivao u mnogim časopisima i putovao svijetom. Taj sjaj visokoga i nedostižnoga društva, u koje je ona mogla samo na časak svratiti, ili ga samo izdaleka pratiti, bila je bolna točka cijela njena vijeka. Voljela je Trnskoga i stoga je ostala neudana.

Književni povjesničar Antun Barac dobro je uočio očajan položaj takve žene u njeno doba. Imala je samo dva izbora: ili se udati za bilo koga i time osigurati kakvu-takvu nesretnu, a ipak stabilnu materijalnu budućnost, ili postati guvernanta i biti sprema na poniženja raznih vrsta.

Dragojla je izabrala nešto treće: ostala je spisateljica, ali da bi mogla živjeti, morala je poučavati seosku djecu u malim i zagušljivim sobicama za lošu plaću, pa onda je vezla i šila, ali nikada nije moljakala pomoć.

Danas znamo da je Trnski bio svjestan i njene ljubavi i njena položaja.

On je spoznao i veličinu njene duše i pisao joj u Veneciju još 1839. godine: „Jerbo ja ne poznadem domoljublja bez kreposti. O, ne može opaka i bezkrepostna duša ni plemenitog šta ćutiti.“

Možemo zamisliti koliko su ohrabrenja pružale ove riječi Dragojli Jarnević. Bila je spremna poniziti se kao služavka, podnositi ohole gospodarice, samo da bi mogla upoznati bogatu kulturu i njome se nadahnjivati.

Trnski se javljao Dragojli profesionalno kao i mnogi drugi ilirci koji su je posjećivali u Karlovcu. Sačuvano je šesnaest pisama Ivana Trnskog Dragojli Jarnevićevoj. U njima je potiče da piše, hrabri i poziva u goste.

Dragojla se odazivala tim pozivima i na trenutak zaboravljala da nosi posuđene haljine, a onda se vraćala u svoj mali svijet siromaštva. Iz ti pisama je vidljivo da je ona njemu bila, kao i on njoj, nešto više od književnoga kolege. Svoja je pisma završavao onom poznatom rečenicom: „Ne zaboravi što si meni…“

Ivan pl. Trnski

Ivan pl. Trnski

Ostali ilirci poznavali su i kontaktirali Dragojlu bilo pismeno ili posjetima.

Tako se 1841. javlja Stanko Vraz i obavješćuje Dragojlu o proslavama u čast Ljudevitu Gaju. Među mnogima s kojima je kontaktirala bili su: barun Kušlan, dubovački kapelan Adolfo Veber, Ljudevit Gaj, Vjekoslav Babukić i drugi. Krug naših preporoditelja poštovao je Dragojlu i objavljivao njena djela, ali honorari nisu stizali ili su bili posve neznatni. Stoga se i nadalje izdržavala šivanjem i podučavanjem djece.

U uskoj malograđanskoj, osobito ženskoj, karlovačkoj sredini, podnosila je prezir i zavist. Zavide joj jer ona izravno komunicira s najpoznatijim ljudima toga doba, građani joj zavide jer može ponekad ulaziti u te krugove, pa i u plemićke, kao kod Trnskih, a ti isti viši krugovi ju preziru, iako je primaju. Ona posuđuje haljine da bi se mogla pojaviti na kakvom domjenku. Sve to iznosi neobično iskreno u svom „Dnevniku“ na 1094 stranice, ne krijući gorku istinu o svome siromaštvu i usamljenosti, kao i napade na svoje ćudoređe. Svi su, kaže, računali na njeno plemenito srce i neiscrpno rodoljublje koje zaista nikada nije zatajilo.

Spas od sive i nevoljne svakodnevice bila je njena ljubav za pisanjem.

Tome se posvetila svim srcem. Sveukupno njeno nastojanje usmjereno je cilju da se prodiči i unaprijedi hrvatski narod i domovina. Objavljivala je u Nevenu, Leptiru, Danici, Glasonoši, Naše gore listu, Dragoljubu, Hrvatskom sokolu. Pisala je i pedagoško-didaktičke članke u Slavonskom pedagogu i Napretku. Ostavila je i crticu „Moje učiteljevanje“, kao i veselu igru za djecu „Bojažljivi Francek“ u dva čina.

Tako se od njene prve pjesme na njemačkom jeziku, koju je napisala u osamnaestoj godini „Fantasien eines gequaelten Herzens“, razvijao jedan ustrajni rad na hrvatskom jeziku sve do same smrti u 63. godini života.

Prva pjesma Dragojle Jarneviceve

Prva pjesma na hrvatskom jeziku

Svakako je njen „Dnevnik“ možda najoriginalnije djelo i odraz ne samo njene intime, nego gotovo cjelokupnoga ondašnjega života i društva.

Taj prvi kontinuirano vođeni dnevnik u novijoj hrvatskoj književnosti otkriva umnu i nesretnu osobu koju bole i javni neuspjesi njena naroda. Ona ih vrlo dramatično proživljuje.

Bilježeći javne djelatnosti iliraca zapisuje dana 29. svibnja 1842. godine: „Evo baš polazi od mene Stanko Vraz sa još jednim pjesnikom hrvatskim, Bogovićem. Kako opazih, ovi pjesnici teže u svojem Kolu koje izdaju, tj. Vraz, Rakovac i Vukotinović, umanjiti zaslugu Gajevu za domovinu i zavidno ga rastvorit.“

Nešto kasnije Dragojla je i sama izmijenila mišljenje o Gaju kojega je u početku vrlo poštivala. Tako 26. kolovoza 1842. godine bilježi u Dnevniku: „Jučer je Gaj prispio u Karlovac… On je mnogo izgubio u mojem dobrom mnijenju, otkako sam smotrila da njegovo teženje ide za osvajanjem nekog carevanja nad ilirskim narodom…“

Vraza pak karakterizira u bilješci datiranoj 18. studenoga 1842. u Zagrebu: „Prošle godine upoznala sam Vraza. On mi se veoma dopao u razgovoru i u svojim djelima, skoro da je dirnuo u moje srce, jer je muški krasan, i spisatelj, i pjesnik. Ali sada opazih u njemu jednu gadnu strast, a to je zavist…“

Prateći javna zbivanja opisuje prilično vjerno događaje pa tako 6. prosinca 1853. godine iznosi dramu Ljudevita Gaja: „Dopriješe do nas neugodne vijesti koje me uznemiruju, ali se još za sada ne zna točno tok stvari. Gaja su pod stražom odveli ovih dana iz Zagreba u Beč, i pogovara se, da ima još više drugova kojima se isto tako dogodi… Bijahu ulovili u Mađarskoj nekog Čavlovića s buntovnim spisima i htjeli ga objesiti… već pod vješalima zamoli milost i da će otkriti nekakvu urotu. Zbog toga bude obustavljeno vješanje i on otkrije nekakvu krivnju Gajevu, za čega dođoše dva komesara koji ga odvedoše sa sobom. Nestrpljivo očekujemo daljnja izvješća o toj stvari…“

U srpnju 1871. u Karlovcu bilježi:

„Mene zanimaju svi ti događaji u domovini, ali razdor koji je među rođenimi Hrvati para mi srce. Nedosljednost njihova i beznačajnost mnogih, bacila nas na milost i nemilost Mađarom u ždrijelo, a kukavšćina banova Hrvata je originalna. Da sam muž, pak da mi je govoriti u Saborih, navukla bih si, znadem, s mojimi govori kaznu smrti, ali voljela bih nego ovako ogavan život živiti, kako ga živiju sada Hrvati, psujuć se i grdeć u javnih listovih… Upropašćuju jedan drugoga, svi se zajedno s domovinom skupa upropašćuju. Koliki razlog, kolika naobrazba im još manjka…“

Nepotrebno je upozoriti na koincidencije između te 1871., 1971., 1991., 2001., pa i 2016. godine. Dragojlina zapažanja su britka i duboko istinita.

Odlomak iz Dnevnika Dragojle Jarneviceve

Odlomak iz "Dnevnika"

Do danas je objavljen cijeli „Dnevnik“ Dragojle Jarnevićeve i to je njeno najbolje djelo. U njemu se također ističu one stranice koje opisuju ljude i prirodu, kao i spisateljičinu intimu. „Dnevnik“ ima stoga veliku dokumentarnu vrijednost, koliko osobnu toliko i sasma literarnu.

U rujnu 1863. godine u Pribiću, prisiljena da podučava djecu u teškim uvjetima, piše: „Da, da, daj Dragojla piši s pukoga rodoljublja… pa uza to se hrani suhimi gučki. Baš mi je srce ogorčeno! Svi bi rado da im pišem u ime rodoljublja. Sve me štuje, sve me cijeni… Hvala lijepa! Da imadem Vranjicanovu kesu, štovali bi me i pobolje… Da, da, onda bi se oko mene i kupili, a ja bih imala prilike usavršiti se u jeziku. Večernje zabave i gozbe bi ih udvornim učinile. Ali ovako, kukavicu malo tko osobno prigleda, samo dopisimi dosađuju. A što bi rekli našav me u tijesnoj sobici među seoskom djecom…“

Na drugom mjestu u prosincu 1862. također u Pribiću (koji ona zove Pribiće) stoji zapis: „Zašto mi nije dao Bog jedno 100 000 dohodaka godišnjih, pa me postavio na visoko mjesto? Sve ove književne prosjake slovjanske bih naokolo sebe pokupila pa svakom označila plaću, pa i rad im označila, pa bi s njima ukupno radila i podbadala im duh za uzlijet, povela ih sobom u kućice ubogog naroda da mu spjevaju biedu i jade, da ga poučavaju, zdravi um mu bogate znanjem i umiećem, i ne zaborave se š njega u čestoj raskalašenosti svojoj. Oh, kuda sam uboga uzlietjela!...“

Jedini prijatelj kome se uvijek u „Dnevniku“ obraća, znajući da ju ne će iznevjeriti, bio je Bog: „Mili Stvoritelju moj vječni! Ah oprosti ovaj moj uzdah koji se sa suzami okupan Tebi obraća. Nemoj me pred miloserdnim Tvojim sudom nikoć kazniti radi malodušnosti ove moje koja mi dušu obuze… pruži mi milostivo ruku Tvoju… i samo mi tu milost podijeli da kome drugom moj život koristan biti može, kada meni radostan nije…“

Možda jedna zanimljivost otkriva Dragojline romantičarske zanose na poseban način. Okolica Karlovca okružena je brdima: od maloga Dubovca, preko Plješivice, Japetića, Okića pa dalje. Tako je već 1891. osnovano i planinarsko društvo. Ali davno prije toga Dragojla je odlazila na obližnje planine i tako se sačuvao i njen opis uspona na Okić i to s one strme strane. U suknji koju je morala podići i zavezati, uspela se na tu stijenu i to zabilježila! O tome je zapisano u knjizi „Hrvatsko planinarstvo“ iz 1975.: „Preteča naše alpinistike i prva do sad poznata hrvatska planinarka. U svom 'Dnevniku' opisala je uspon na vrh Martinščaka i kako je 13. rujna 1843. 'plazila stijenom Okića'“.

***

Posljednje godine života Dragojla Jarnevićeva provela je uz svoju nećakinju koju je bila odgojila. U kući je Dragojla ljubila red i čistoću, štedljivost, a sama je bila vična svakom kućanskom poslu.

Umrla je tiho i osamljeno 12. ožujka 1875. godine u 63. godini života.

Gorda, a opet krhka u duši, kao ptica u zatvorenu kavezu, slomljena u zrelom razdoblju svoga stvaralaštva. Iza malih prozora, u sutonskoj sobi pred svojim nedovršenim djelima, gledala je u zrcalu svoje ozbiljno lice uokvireno smeđom dugačkom kosom spletenom u ovalnu pletenicu, tvrdo zgusnute crte usta i sjetne tople smeđe oči. Takva je na sačuvanom portretu.

Unatoč svom mukotrpnom životu prve Hrvatice profesionalne književnice, Dragojla je ostvarila svjež i neposredan, oštrouman opus, bez kojega naša književnost 19. stoljeća ne bi bila tako bogata. Uložila je sve svoje napore da savlada banalnost neproduktivnog i nesvjesnog trajanja. Iz kaotične ili monotone svakodnevice otimala je pročitane ili ispisane stranice, pišući čitkim, lijepim rukopisom, koji je također znak neumornog i organiziranog osmišljavanja osobne prolaznosti i htijenja da se priključi velikoj plejadi svojih ilirskih suvremenika. Radila je duboko svjesna da njen osobni ulog nesmirenoga duha ulazi u glavnicu hrvatske književnosti. Pa ipak, naša joj je Enciklopedija (1967.) posvetila jedva šest redaka, a velike reprezentativne kulturno-povijesne monografije često ju uopće ne spominju. Tako i Kulturna historija Hrvatske iz 1964. i niz drugih…

***

Godine 1912. Prosvjetni odbor u Karlovcu poveo je računa o tome da se obilježi stota obljetnica Dragojlina rođenja te da joj se podigne spomen-ploča na rodnoj kući. Tada je bilo predloženo da se podigne i spomenik ovoj zaslužnoj književnici. Gradsko zastupstvo na čelu s Gustavom Modrušanom darovalo je u tu svrhu 1000 kruna. Spomenik nije nikada podignut.

Danas u Karlovcu postoji skromna ploča na rodnoj kući u ulici koja nosi ime Dragojle Jarnevićeve. Jedna osnovna škola također nosi njeno ime, a na ulazu u školu dočekuje vas skulptura Dragojlinoga poprsja. Na karlovačkom katoličkom groblju uređen je grob gdje počivaju posmrtni ostaci ove velike usamljene duše i darovite spisateljice. Na dan njene smrti 12. ožujka učenici škole „Dragojle Jarnevićeve“ polažu cvijeće i pročitaju štogod iz njena opusa.  

Nevenka Nekić

Sub, 3-12-2022, 22:57:15

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.