Sokol ga nije zaboravio?

Da je poživio, Fabijan Šovagović (Ladimirevci, 4. siječnja 1932. – Zagreb, 1. siječnja 2001.) slavio bi ovoga oblačnoga utorka u Mesničkoj devedeseti rođendan sa suprugom Majom, djecom Anjom i Filipom, zetom Draganom, unučadi Josipom, Anom i Klarom, kao i ostalom rodbinom. Svojom nadnaravnom glumačkom veličinom uspio bi i u vremenu maski demaskirati zlo, uvijek najveći izazov svakom glumcu. Talentom bi dezinficirao svijet. Ali što je glumac danas? Ima li sjećanje? Znaju li oni mlađi od dvadeset godina tko je uopće bio Fabijan Šovagović? Jesu li vidjeli barem ono osnovno, obiteljsku dramu i film (prvi s tematikom Bleiburga) „Sokol ga nije volio“, možda „Brezu“, „Lisice“, „Kuću“, „Događaj“, „Ritam zločina“, „Đuku Begovića“, „Gluvi barut“ i ostale, znaju li za Milu Vrbicu iz „Kuda idu divlje svinje“ i dida Kikaša iz „Prosjaka i sinova“, pamti li tko televizijske drame „Gle, kako lijepo počinje dan“, „Emigrante“, posluša li se koja tamburaška pjesma („Karašica teče“, „Golubice bela“...) s njegovim glasom, dostupna svima i na YouTubeu? Je li prvoga dana 21. stoljeća sa smrću Fabijanovom umrla i čitava jedna epoha? Što danas Hrvatskoj uopće znači umjetnost?

Fabijan1

Portret Fabijana Šovagovića / Snimio: Dragutin Dumančić

Mnoga pitanja koja za odgovor i znanje zahtijevaju i trud. Trud da se istraži glumačko djelo koje je s amaterskim stažem trajalo pune 52 godine, sa svim blagoslovima i prokletstvima. Fabijan Šovagović ostao je 1991. godine, dok su pojedini glumci pobjegli u Beograd (glumiti neshvaćene žrtve vlastitih odluka), ostao je recitirati „Slavonijo, tužna mati“ i plakati uz „Ne dirajte mi ravnicu“, zatečen moždanim udarima na prvoj crti osječke obrane, ne sluteći da i mimo bolesti sve može biti izbrisano i izokrenuto ako čovjek ne uloži vrijeme i napor suprotiv sveopćoj kulturi zaborava i kulturi otkazivanja.

Fabijan2

Kao Šima u vlastitoj drami „Sokol ga nije volio“

Fabijan3

Kao Đuka Begović u monodrami Ivana Kozarca

Fabijan4

U rodnim Ladimirevcima tijekom Domovinskoga rata s bratom Franjom (lijevo), nećakom Pavom i prijateljem Školkom

Fabijan5

Nastup na prvim Ladimirevačkim divanima 18. studenoga 1989. godine

O životnom djelu ladimirevačkoga dječaka koji je s 21 godinom došao u hrvatsku metropolu (jer je poštovao grad u kojem uz goleme povorke, odavno nezamislive, pokapaju umjetnike), svjedoči i mrežna stranica na kojoj oni znatiželjni mogu pronaći barem osnovne podatke o Šovi. Ostalo je prepušteno filmskim televizijskim urednicima, prigodnom „TV kalendaru“, ponekom novinskom tekstu i „zbogom, diko“. Fabijan Šovagović bio je i član Društva hrvatskih književnika (tada još neizišloga iz genitiva), autor zbirke priča „Divani Fabe Šovagova“ i nagrađene knjige „Glumčevi zapisi“. Upravo iz nje donosimo tekst „Ispovijed glumca Šovagovića“ u spomen na čovjeka koji je govorio (i) šutnjom u kadru, veličinu koja je tijelom i dušom uvjeravala u odigranu osobnost, svjedočeći znojem, mukom i razdirućom tugom sve ono što je moralo biti tako i nikako drukčije. Othode domaći i svjetski velikani, eno gore odnedavno Bogdana Žižića, Joška Juvančića, Ive Štivičića, Žarka Potočnjaka i ostalih zlatnika, otišao je i Jean Paul Belmondo, igraju Nebesku Predstavu sa svojim ansamblom. I svojim Gospodinom.

Neka se pamte. Jer, ako se zaboravi, kako napisa Graham Greene – „jadni svi mi, ako ćemo pravo“.

Tomislav Šovagović 

(Foto: Privatni album, mrežna stranica posvećena F. Šovagoviću)

Ispovijed glumca Šovagovića

Glumac se, kao i svako društveno biće, oduvijek postavljao, umetao u tokove društvene drame. Oduvijek je mijenjao sebe prema toj drami, doživljavajući vlastite. Od stare društvene grčke situacije do Shakespeareova i Moliereova vremena, do današnjih dana, njegov položaj kreira bijednika i uglednika, mržnju i ljubav, siromaštvo i bogatstvo. Svi su ga društveni sistemi bacali u parabole prezira i obožavanja. Ta ga kob nije do danas mimoišla. Njegov je poziv i dalje ostao pjesnički. Ostao je prvi pjesnikov saputnik i patnik, bio i ostao „čuđenje u svijetu“.

Ovdje će biti riječi o glumcu u današnjoj društvenoj drami. Ako je onaj koji nije izmakao našem sjećanju nosio šešir širokog oboda, leptiricu, koracao dugim i uspravnim koracima, skidajući šešir u širokom luku u susretu s gradskim odličnicima, ako su mu po smrti uglednici priređivali blistav sprovod, pomen i spomen, što je danas ta romantična persona...?

Gnjevnik, prokletnik, purger, činovnik, arlekino, boem ili skitnica, klaun ili šofer s bezbrojnom količinom tekstova na zadnjem sjedalu automobila...

Kada je, prije nekoliko godina, velika kultura Francuske izgubila svoga velikog glumca za kojim je plakao svijet, jedan je francuski list, u povodu te smrti, donio glumčev radni rokovnik da bi pomoću njega odao ožalošćenom svijetu tajnu smrti velikog glumca. Po dokumentu tog rokovnika, Gérard Philipe prosječno je radio osamnaest sati dnevno. Početke dana označavale su budnice jutarnjih proba na radiju, u teatru, klape na filmu, scenariji, dvadesetak presvlačenja, automobili, avioni, telefoni, čast nacionalne kuće, Globusa, ljubav i bogat život, bogata, brza i slavna smrt!

Prije nekoliko dana, u sunčanoj tišini najljepšeg groblja na svijetu, Mirogoja, tek što su zablaćeni radnici spustili Šubićev lijes u zemlju, sjetio sam se tog paralelnog rokovnika Gérarda Philipea, ne da bih dragog glumca i kolegu Ivana Šubića stavio uz njegov bok, nego da bih im obojici odredio zajednički sistem života, sudbinu i kraj.

Sjetio sam se Šubićevog šoferskog načina odijevanja i onih tekstova na zadnjem sjedalu automobila, koje sam nakon posla uvijek morao micati. Tek tada bi to postajalo moje mjesto za vlastiti umor.

Mrzim, naime, automobile, a Šubić je mrzio one koji se zbog mržnje njima koriste. Šubić je zbog Šubićeve, Nehajske, Proleterske, Jurišićeve, Oporovečke i Trga Maršala Tita kupio auto, i ne sjećam se da je ikad zakasnio na posao, poput mene, čak i u vrijeme dok se hodalo pješke i dok se još trudio da sveže kravatu. Pakosnici danas kažu da je, eto, i u ovim našim prilikama, zbog te svoje nezasitne točnosti, i na Mirogoj, na završni gong svoje posljednje predstave, stigao ravno dvadeset-trideset godina prerano.

Ispričao sam ovu tragičnu priču o glumcu danas, i tražim ga u sebi. U svojim prijateljima Serdaru, Bogdanoviću, Valentiću, Drachu, Zidariću, Kvrgiću, Lasti, Marottiju, Buzančiću...

Hoću ustanoviti što su danas ti ljudi. Što su te biografije. raspredam, dakle, priču o sebi. Priču radnog vremena, slave i muke, jada i nesreće današnjeg glumca. Čuo sam da se Kvrgić na ovom istom mjestu zadržavao na profesionalizmu svog posla, na priči što se sve može postići sa riječju: „Dobar dan“, što sve glas glumca može napraviti. Ja kušam odrediti ono što je on po tome, ako to može učiniti. Kako danas živi, dokle je „evoluirao“, koji su mu građanski i malograđanski problemi. Zato i idem iz sebe, od sebe. Zna se da je to nezahvalno, da ne kažem neskromno. No, član sam tog nesložnoga kanala koji živi samo za svoje vrijeme, jer ono je samo za njegovog života. Silaskom sa scene prestaje sve o njemu. Ako živi za danas, neka se hvali i danas, neka uzdiže svoj ponos, ali neka i ponese temeljitu bruku svoju.

U kazalište stupio sam u sedamnaestoj godini. Godine radnih akcija, otkupa i neimaštine, obnove. Godine o kojima sa manje pompe pričamo od onih koje su im prethodile. Ne mislim da su bile mnogo lakše. Korice osušenog kukuruznog kruha u đačkoj torbi i putovanja na lokomotivama ostavljenim od rata. Gurali smo često nejački te parne kolose kroz snijeg do škole u Osijek, gdje su se igrale predstave u Parku kulture na otvorenom, za pripadnike Slavonskog šestog korpusa. Dani kada Revolucija pokapa umjetnike dostojno i pjesnički. Sprovod Dujšina i Nazora, čitao sam tada, protezao se od kazališta do Mirogoja. Osijek je imao svoje slavoluke, zastave u čijoj sam prašini spavao na podu, u Komitetu omladine, gledao, bolje piljio u predstave, zakašnjavao na parne zimske negrijane vlakove, koji su polazili uvijek ranije nego su predstave završavale. Ukori u školi, nagrade u amaterizmu glume, odluka da se krene u veliki grad, tamo gdje se dostojno pokapaju pjesnici.

Djetetu sa sela, bez roditelja (rano umriješe prirodnom smrću), novo zanimanje nije drugačije shvaćeno nego teško, oporo, surovo. I lijepo.

Bile su skele u Zagrebačkom dramskom kazalištu kad se sanjalo, a za to i imalo nekih relanih osnova da će se baš tu djelovati. Tu treba da se ostvare svi oni Ferikini brkovi Ladimirevački, koje smo pričvršćivali žicom, a ne mastiksom.

Tu je Gavella drao svoju dušu po deset sati na dan. Kazališna akademija puna studenata. Poznanstvo sa sjajnim profesorima Škarićem, Kombolom, Batušićem. Mala sitna razočaranja. Na otvaranju ZDK-a u Subotici Tomislav Tanhofer rekao je Gavelli da to nije ona predstava “Golgote” iz 1922, zbog koje se uplašio Stanislavski. “Čast” - rekao je Tanhofer - ali kako ćeš mjeriti balavce sa Sotošekom, Maričićem, Pavićem... Ti balavci su bili Jelinić, Hajdarhodžić, Vican, Lonza, Vrdoljak, Drach, Ergović. I onda se, unatoč svemu, počelo glumiti. Prve uloge s mastiksom, danas već i periku prilažem. Skup. Strindberg, Božić, Kaštelan, Dundo, Tartuffe, Štivičić, Ivanac, Šoljan, Beckett, Koletić, Bajsić, Fanelli, Babaja, Mimica, Golik... već petnaest godina..

Glumac danas nije boem, on je osoba argatovanja. U pauzi ima vremena da o ponečem i razmišlja. Ne čudite se ako su te pauze kratke i dometi manji. No, radi puno više negoli je ikad radio. Mislim da je u tome njegova budućnost, pa makar morao i umirati ranije. Sigurno je da oko njegova imena nema one aureole koje smo imali u doba romantike. Nosi šofersko odijelo, vozi “fiću” i kupuje konfekciju. Nema bljeska i romantike, nema sprovoda od kazališta do Mirogoja, ali ima druge topline. Građani jedne zagrebačke ulice poslali su Šubiću pismo nakon smrti. Pismo u kojem ga pozdravljaju kao dragog i toplog kućnog prijatelja. Tako da Šubić ne bi prezirao svoj rokovnik i svoj dragi posao koji je nadasve volio.

Korimo ga da će gomila rada uništiti njegovu i našu dušu. On pronalazi energiju ipak, i onda kada su ostali zatajili, on može još više, on se danas najmanje štedi.

On ne spava više pod cirkuskim šatorima. Obični je građanin ovoga lijepoga svijeta. Kuka jer još nije kadar da se cehovski zaštiti. Plače i smije se u neprozračnim improvizacijama od studija, u prašini. Sve treba obaviti. Prije smrti.

Unatoč svemu, ne može a da naivno ne gleda i dalje u pohod kulture koju uporno, težački, pronosi na krhkim leđima. I sretan je što živi.

(Iz knjige “Glumčevi zapisi”, Biblioteka Prolog, Zagreb, 1979., drugo izdanje, str. 115-119.)

Pet, 28-01-2022, 04:27:01

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.